Samo da rata ne bude

Piše: Emilo Labudović

Sjećam se, moj pokojni djed Mihailo mi je pričao kako je uoči onog i prvog i drugog Velikog rata atmosfera bila prepuna strepnje, pritajenog straha i zlih slutnji, od čega se branilo naivnom vjerom da tamo gdje se o ratu odlučuje ima dovoljno pameti i zdravog razuma da se on spriječi. Ali, oba su planula kao požar i zapalila svijet. A onda, kad su se ratne iskre rasplamsale, tješilo se lažnom nadom kako će smrt i razaranja proći nekim drugim sokakom i „neće baš na nas“! I sve je bilo po onom Marfijevom zakonu, po kojem se zlo, razaranja, rušenja i sve što ne valja obavezno dešavaju. I ne „tamo daleko“ već tu, na kućnom pragu, usled čega i kuća izgori, a smrt naplati svoje.

Kladim se, da je živ, Mihailo bi sigurno reko kako već poznaje ovu današnju atmosferu i kako mu se čini da je zvuk ratnih truba sve bliži. I dodao bi, bio je iuzetno pametan i razborit, da ga naše ponašanje, s vrha do na dno dna, podsjeća na onu „selo gori, a baba se češlja“! Dok odasvud „štekću lisice gladne“, naša javnost je ponovo zaokupljena dalekom prošlošću. Još uvijek se vodi nikad dovršeni rat između četnika i partizana (Njemce i Italijane više niko i ne pominje). Dok se nad Evropom ponovo kezi avet fašizma, kod nas se i onaj stari i ovaj novi presvlače u ruho demokratije i evropskih vrijednosti. Dok „veliki“ ponovo odmjeravaju čija je ona stvar duža, mi se kao nešto kokotimo i petljamo u njihove petljavine (kažu da se u Japanu već tresu ne od zemljotresa već od straha da im opet ne objavimo rat).

Vojni analitičari tvrde da je svaki novi veliki rat poravnavanje i ispravljanje računa prethodnog. Zapravo, nastavak „mirovnih konferencija“ oružanim sredstvima. Jer, kako god da se skroji svjetska mapa, uvijek ostaje neko ko se smatra uskraćenim i prevarenim i vreba priliku da ponovo „kroji“. A mi, pošto je nama skrojeno kako nam je skrojeno, uporno bodemo iglama i škljocamo makazama, miješajući se u tuđi šnjajderaj. Tako razmahanim i zapetljanim u tuđa platna, bojim se, lako nam se može desiti da ostanemo bez prstiju.

Posmatrajući ponašanje većine naših čelnika i znatnog dijela ovdašnje javnosti, prezasićene smećem „Vijesti“ i NVO „spasitelja“, zatrpane blasfemijama o unutrašnjem neprijatelju u liku Srba, popova, neočetnika, neofašista ogrnutih „trobojkama“, itd… daleka jeka rata koja se čuje sve jače ovdje se još uvijek doživljava kao produkcija nekog skupo plaćenog holivudskog blokbastera. Atmosfera koja po mnogo čemu, a po samozavaravanju najviše, liči na već viđeno. S tim da smo onda znali gdje smo i sa kim smo, i što smo mogli da jasno povučemo liniju fronta. Danas su stare međe i stari pomeđaši koji su čuvali leđa i krila – pobrkani. Oni koje smo imali izgubili smo, oni koji se danas izdaju za braću i prijatelje do juče su gazili po nama kao po strnjištu. A da stvar bude još komplikovanija, dašnji rat ne stiže samo neprijateljskom čizmom. Ali, šta je – tu je, tako je – kako je, i jedino što nam preostaje jeste ona nada mog djeda Mihaila „valjda neće i na nas“!. Gospode, samo da rata ne bude.