Dan ili bezdan knjige i prava čovječnosti

Piše: Perivoje Popović 

„Poeta je klik smrtnoga s burnoga našega brijega, poeta je glas vopijućega u pustinji, on sanja o besmrtiju, dovikuje ga i za njim se topi. On vidi list od knjige mirobitija otvoren, u njemu čita čudestva stvoriteljeva“

Njegoš

„Kako umijem, tako i evo pred tobom izlazim.
Čitaoče, dragi brate, namjeravam, u glavnom opisat, ne opširno, nego ukratko, neke glavne crte iz života onija junaka koji su mi poznati lično ili po kazivanju… Da pišem ove crte ne nagoni me slavoljubje, jer mi ono nikad nije raspinjalo grudi, do jedino me nagoni to što vidim da mlogi junaci ne samo da umriješe tijelom no i rad njihov umrije koji ne smije bit zaboravjen… Ne znam drugo, no što mi se čini ono pišem, a kako umijem, tako klikujem!

Marko Miljanov

„- A što žališ tu prokletu zemlju, koja te je rasinila? – nadostavi Arbanas.
A Vuka popanu suze i reče uzdišući:
– Nije ona prokleta, no čestita i po sto puta balagoslovljena! Volio bih u njoj gladovati na vrh Počmina, na onoj goloj stijeni, nego da me sultan postavi ovđe vezirom …“

Stefan Mitrov Ljubiša

Riječi naših posvećenih književnih velikana koje smo sasvim namjerno po ko zna koji put citirali, riječi sa kojima i po kojima trajemo i postojimo i koje nam kao narodnim stvaraocima bez mane i straha garantuju mjesto u njegoševskom okrilju trajanja, razumije se, dovoljne su da opravdaju našu nadu u sebe i vjeru u besmertije knjige mirobitne.

Kad pri tome imamo u svijesti i veličinu svjetskog dometa Otaca knjige Hristove ere – Servantesa i Šekspira, otima se oko pakla savremene duše savjest čistih dana i opominje da ne zaboravimo Homera, da čuvamo kao zjenicu oka oba Zavjeta, da se u svakom trenu spomenemo Puškina, Tolstoja i Dostojevskog, rappelle – toi, mon ecrivain, Igoa, Balzaka, Zole i ne zaboravi, nejaki spisatelju pred Gospodom i ljudima, nikako na zaboravi Andrića.

Podsjeti i sebe i one pred kojima se moliš za spasenje slova i spisanija, ne zaboravi Andrića i podsjeti pa makar i po ko zna koji put na njegovu, ne na Nobela i Ćupriju, već na njegovu simbola i znaka i označenog, da na njegovu priču „Knjiga“, učio si je, čitao u obaveznoj školskoj lektiri iz zbirke „Djeca“, a i vijek ti valjda nije uzalud prošao u Biblioteci – čujem glas iznad sebe.

E, taj dječak iz priče „Knjiga“, sanja trenutak kad će da uzmogne da punopravno ulazi u biblioteku i da pozajmljuje knjige kao sav normalan svet.

I dođe taj momenat vijeka, sna i jave – dječak ulazi u Biblioteku, kao budista u Hram, kao hindu u Ind ili Gang, kao Jevrejin u sinagogu, kao musliman u džamiju – hrišćane ne spominjem, jer mnogi se još nijesu očistili od grdnoga sagrešenja, a ona druga polovina ponovo sve više tone u satansko živo blato grijeha.

Uzima, prihvata sa strahopoštovanjem dječak od mrgodnog bibliotekara ponuđenu knjigu, ali zlo dođe kad ga ponajmanje prizivaš. Oštetio je NJ. V. Čitalac Prvovjenčani obožavanu Knjigu, a kad je nakon mnogo patnje pošao da je vrati – bibliotekar je knjigu samo nezainteresovano odložio i nije sačekao ispovijest grešnika.

Opet se pričuja onaj glas odozgo, nema ovdje Simeuna Đaka, ovaj je glas nevidljiv, a sveprisutan i nema Čarnojevića sa sopstvenim dnevnikom u praznim rukama. Nema ni Seoba, ni Korena, ni Deoba, negdje se duboko u spostvene muke zapleo derviš Nurudin – Možda spava, a Disa ne čita i nema namjeru da bar maleno pisamce, el. poruku napiše napuštenom pukovniku.

Svevidim okom bez vida zemaljskoga sve vide Višnjić i Borhes. I kaže nasljednik dobrog Upravitelja Aleksandrijske biblioteke, ne zaboravi, kaže, nikako ne zaboravi Encikolopeiju mrtvih da pročitaš.

Plovi, zaplovi na Argou ili u Nojevoj barci, potraži Zlatno Runo, pokušaj da otkriješ najveću tajnu Atlantide. Predahni na trenutak u Knjažeskoj kancelariji, pokraj Ognjišta na raskršću, obriši zbog dušmana suze Vojvodine i svoje pa kreni, putuj Igumane u Vitlejem, na Svetu Goru i u tužno Sveto Kijevo.

Ponesi sa sobom, Brašnjenik ponesi, ne smetni s uma Knjigu o Bojama, ni Hazarski rečnik – trebaće ti, Črnilnice mi, ako slikaš, nećeš moći svijetom prosvijetliti bez riječi što bješe na početku pa sve do beskraja. I ne zaboravi, ne možeš utrijeti suze – „Suze Marka Miljanova“, prokleće te Majka Veka Ilinčića. Ako kreneš, ako se opet usudiš da pišeš, ne piši za sebe, piši kao Raičković, piši za one koji će doći poslije tame. A tama je velika i gusta i „Roman ti pričam“ kako sve je mutnom uspavankom beznađa uspavano i usporeno usred prevelike brzine besvijesti.

Ti grešniče, bez oprosta, patniče, gredi Pustom zemljom do Gore leleka, gore zapijevke: „Joj, Kosovo grdno sudilište, nasred tebe Sodom zapušio…“

Eno, opet eno teku „Suze Marka Miljanova“. Upinje se Sokratova riječ, u svome od „dvije“ sastavljenom džamadanu, u pomoć mu hita mudri Sula Radov: „Sa solju, sa solju, gospodaru…“

Ko se to usuđuje da prigovara, da uskače u riječ preko reda, prava i pravde – Svjetski je dan i autorskih prava – lupeta napuderisani zvon lažnih bisera. Kakva pobogu autorska prava – u savremenoj Crnoj Gori mi nemamo, nama su grubo satanski oteli Bogom darovana, Božjim testamentom poklonjena prava čovječnosti.

Ta neprikosnovena prava srpskih pisaca pogažena su do dna bezdanice, do tame bezdomice. Takve pohare ( danas se kaže genocid, etnocid, kultocid… ) nad jedinstvenim postnjegoševskim stvaralaštvom, nad najboljim stvaralačkim sojem društva, nijesu činili ni najveći krvnici čovječanstva sa praocem pakla, sa Neronom na čelu.

Ubijali su pisce, progonili na Pont i na Goli, spaljivali su knjige, rušili spomenike, ali niko tako podlo nije žive smještao u sutorine pokojnih kao što se to danas radi u ime Crne Gore – zemlje majke i kćeri Svetaca i Pjesnika.

Bez poze i patetike, bez trunke žaljenja, tako mi Bog pomogao, meni i svemu mome, nudim sopstveni promašeni i besmisleni život, toliko koliko ga još ima, u zamjenu za živi život djela srpske ćirilične kulture u Crnoj Gori.

Bogme, ni u drugim državicama u kojima još žive (ako žive, po Božjoj pravdi???) Srbi i ponekad ponešto napišu i na srpskom jeziku i ćirilicom – nije mnogo bolje, te ni u zbjeg, ni u progonstvo, ni u samoprogonstvo, nema baš neke naročite nade.

Opet, čini se sada još žešće, teku „Suze Marka Miljanova“. Kad ne kazah za… ja ne kazah za varljive oči koje su me na zlo navodile …

S Vladikama, sa dva Petra i sadanjim našljednikom neđu, nijesam dostojan da pomislim, a kamoli…

S Vojvodom Medunskim i sa Paštrovskim vitezom, hoću, pri karaju priče, da se malo preporiječim: koji su to junaci, o kojima danas treba da se napiše knjiga? Koja je to danas moja zemlja koja nije prokleta, no čestita i po sto puta blagoslovljena? Koja je to Majka koja za mrtve proglašava svoju živu, ponajbolju, slobode dostojnu Djecu!

“ … Irina Dangić, udova Vuković, nije uzbuđena što ne može pročitati ovu priču…“ Neki kažu da je već dosta starih pisaca??? Moguće da pravo na odgovor ima mladi Aleksandar Ćuković, gledao je i spoznao kako je Kad skidaju krila.