IN4S

IN4S portal

13. jul: Da Njemci nisu napali Ruse, komunisti bi mirovali, Draža nastavio borbu

1 min read

Nikola T. Zec

Piše: Nikola Tomanov Zec

(Članak je prvobitno objavljen u časopisu GLASNIK Srpskog istorijsko-kulturnoh društva „Njegoš“ u Americi, sveska četvrta – decembar 1959, str. 47-57.)

Poraz i posledice

Prvih dana posle kapitulacije Jugoslavije, nigde se tako očigledno nije osetila propast države kao u Crnoj Gori. I nigde sa toliko bola i prigušenog revolta nije primljen taj nesrećni događaj. Odatle su Kruna i Vlada napustili zemlju. Odatle je Poglavar Srpske pravoslavne crkve odveden u ropstvo. Tu su i državne finansije našle svoj grob. Milijarde zlatnog i papirnog novca ostavljene su bez ozbiljnog pokušaja da se unište, ili sakriju.

Događaji su nas pregazili munjevito i ljudi nisu mogli da dođu sebi. Niko nije bio u stanju da bar sa malo razloga objasni onako brzi slom, što je kod naroda izazivalo još više ogorčenja, koliko zbog nacionalne nesreće toliko, i još više, zbog uvređenog ponosa.

Ovako teška duhovna depresija, koja je bila zahvatila najšire narodne slojeve, stvorila je idealnu situaciju za komuniste, kakvoj se ni sami nisu nadali. Sada im je bilo mnogo lakše ubediti one koji im do tada ništa nisu verovali, jer su u svojim demagoškim izlaganjima operisali i sa dosta istina, koje se ni na koji način nisu mogle pobiti. Istinski patriote, iz redova inteligencije, nisu bili u stanju da narodu pruže ohrabrenja i utehe, jer su im i samima bili potrebni, a nisu imali odakle doći. Otuda se zaboravilo i na komunističko izdajstvo u jučeranjem desetodnevnom ratu. Da nas nisu iznenadili, samo ovo bilo bi dovoljno da ih sahranimo: bez logora, bez apsana i bez žandarma, čim bi pokušali da se nezvani nameću narodu.

Još lakše su izlazili na kraj sa onima čija su nacionalna i moralna osećanja bila poljuljana. Takvi su im se predali u ruke i smatrali su, da su još jedino ostali komunisti kojima se može verovati, „jer se obistinilo ono što su godinama tvrdili i zbog toga bili proganjani“. Pa ipak takvih je bilo najmanje. Oni su se u zdravim narodnim masama gubili zajedno sa komunistima. Ali ta obezglavljena masa rezignirano je gledala na sve što se oko nje događa. Udar je bio i suviše jak da bi iko posle njega mogao ma šta preduzeti da se komunističkom besnilu nađe leka. U tuzi i očajanju za srušenim delom tolikih srpskih generacija, pa i nas samih, mi smo pustili da vreme mimo nas prolazi, dok su ga komunisti svestrano koristili u istinskoj radosti što su sada, posle propasti njima toliko omrznute Kraljevine, za krupan korak bili bliže svome cilju.

Držanje okupatora prema narodu u Crnoj Gori

Italijanske trupe umaršovale su u Crnu Goru i posele varoši i varošice sa dosta slabim snagama. Njihovi postupci bili su korektni i mnogo im je bilo stalo da narod od njih ne okreće glavu. Zato su na putevima ustavljali svoja vozila i primali slučajne putnike. Trudili su se da svojom naklonošću nađu prijatelje. Naročitu naklonost pokazivali su prema deci, deleći im hranu, slatkiše i drugo. Oni su bili svesni da do ovako jevtinih uspeha nisu došli zbog svoje hrabrosti, a još manje zbog našeg straha. Na ovom delu jugoslovenske teritorije oni se nisu mogli pohvaliti pobedom već i stoga, što je kapitulacija Jugoslavije, Crnogorce zatekla na njihovom zemljištu. Znali su i to da se oružje nalazi kod naroda, koje nikada neće uspeti da sakupe. Ljutilo ih je kada bi im neko u lice rekao da ne možemo biti prijatelji i ratni protivnici u isto vreme. „Mi nismo neprijatelji Crne Gore, i vi grešite ako nas za takve smatrate“, govorili su oni.

Bilo je tu nečega i iskrenog, u koliko su takve izjave dolazile od njihovog prosečnog čoveka, koji je vrlo osećajan i pun slabosti prema kući i porodici. Gledajući malu decu, potsetila bi ih na svoju i tada bi kroz glasan jecaj izgovarali: „bambini miei“. Takvi prizori nisu bili retki. Nostalgiju za svojim selom, svojom kućom i porodicom Italijan nikada ne ispoljava kroz gnev i praskanje, nego kroz suze ili pesmu, koju peva ili zvižduće.

Ali kod njihove inteligencije, naročito one iz fašističkih redova, te iskrenosti nije bilo. Narod je sa pravom zazirao od njihovog „prijateljstva“ i nije lako nasedao. Sistem koji su oni sobom doneli, a koji je u njihovoj zemlji već odavno postao zakon, vređao je osećanja Crnogoraca. Građani su morali da sačekaju, na mestu gde se zateknu, završetak dizanja i spuštanja njihove zastave, sa uzdignutom rukom u znak fašističkog pozdrava. Građani su, takođe u stojećem stavu morali saslušati ratni bilten, koji je svakodnevno prenošen preko radija. Ovo je bilo dovoljno da potseti svakoga na ropsku potčinjenost, bez obzira na njihova ubeđivanja da narod „greši ako ih smatra neprijateljima“.

Mnogi su verovali da ova njihova naklonost dolazi zbog uticaja kraljice Jelene, da se sa Crnogorcima postupa izuzetno blago i prijateljski. Nemamo razloga da odbacimo ovu pretpostavku, kao što nemamo ni dovoljno dokaza da je prihvatimo. No ako je kraljica Jelena zaista mogla da utiče u tom pravcu, bilo bi naivno verovati da je ona to radila iz čiste sentimentalnosti, i ako je rođena Srpkinja Crnogorka. Interes Italijana bio je da Crnu Goru isključi, ne samo iz jugoslovenske državne zajednice, nego i da je izoluje od ostalih srpskih pokrajina. Ona je odmah posle naše kapitulacije proglasila aneksiju Dalmacije sa Bokom, do njene krajnje tačke na jugu — Spiča. Ulcinj sa širom okolinom poklonila je Albaniji. Sa severo-zapadne strane, Crna Gora je već bila izolovana granicama, od prvih dana u krvi ogrezle, „Nezavisne Države Hrvatske“. Na istoku Metohija je bila uključena u albansku državnu teritoriju. Od Staroga Rasa (Sandžaka) napravili su bili neki privremeni „tampon“, koliko da nam prekinu dodir sa Srbijom. nije teško zamisliti sudbinu ove oblasti, da su Sile osovine pobedile. Ona bi bila podeljena između Hrvata i Arbanasa, ili pripala jednima od njih. U tom slučaju teško da bi nam ostalo čak i Berane i Bijelo Polje, u kojima ni Turska imperija bez muke nije mogla da drži svoju vlast. Ostao je još samo Bar, sa nekih petnaest kilometara puste obale (od Sutomora do Možure). Na tome se bilo svelo celo Crnogorsko Primorje.

Italiji je bilo potrebno da taj plan izvede što pre, dok su vodeći ljudi Crne Gore još bili pod impresijom našeg nesrećnog poraza, i dok još nisu bili u stanju da hladno razmisle šta treba da rade. Kraljica Jelena, bez sumnje, želela je da na presto Crne Gore dovede svoga bratanca kneza Mihaila. To je jedino po čemu bi mogli usvojiti pretpostavku o njenom uticaju na blagonaklonost okupatorskih vlasti, koja je ustvari bila pritvorna i lažna.

Ali stvari se nisu razvijale po njihovoj želji. Ako nismo mogli hladno razmisliti šta da radimo, mi smo instiktivno radili onako kako njima ne ide u račun. Nismo drage volje hteli stvarati nikakvu novu državu, u času kada se ruše velika carstva, a najmanje po njihovom receptu, po kome bi i Albanija za nas pretstavljala veliku silu.

Napad Nemaca na Sovjetski Savez i naši komunisti

Vest o napadu Nemačke na Sovjetski Savez, 22. juna 1941, u Crnoj Gori učinila je šarolike utiske. Jedni, verujući komunistima u fantastičnu moć Savjetskog Saveza, govorili su kako će rat uskoro biti završen porazom Sila osovine. Drugi su se zadovoljavali time što će se rat voditi daleko od naše zemlje i bićemo pošteđeni od ratnih pustošenja. Treći, koji su događaje posmatrali sa više smisla i dubljeg razumevanja stvari, tvrdili su da ulazak Sovjetskog Saveza u rat znači našu propast. Za nesreću, ovakvih je bilo najmanje.

Odmah posle ove vesti, u Crnoj Gori osetilo se življe kretanje. Komunistički agenti krstarili su po selima pod lažnim izgovorima. Primećeno je da je mnogo njih napustilo varoši i „sklonilo se“ kod rođaka u sela. Protivu „Komiteta“, koji je i dalje dremao na Cetinju, sada su istupili krajnje otvoreno i oštro, pri čemu su dotle pokazivali više obazrivosti. Sada, kada su nacifašisti pokvarili plan za rušenje zapadnih kapitalista, u kome je i Rusija trebala da sudeluje, naši komunisti su počeli oštro da kritikuju i pomisao o sporazumu sa okupatorom u pogledu domaće vlasti. Ono što je juče bilo „umereno i politički mudro“, odjednom se pretvorilo u „izdajstvo“. Sada su se setili i Srpstva i svega drugoga našto su juče bacali drvlje i kamenje, dok je Rusija hvaljena do iznemoglosti. Ovim organizovanim lažovima nemoguće se bilo odupreti, makar što se instiktivno osećalo, koliko je u svemu tome sakrivene laži i licemerstva. Najmanje su mogli da protivreče državni činovnici i oficiri, i ako su u prvom redu za to bili pozvani. Oni su sa gubitkom vlasti i najskromnijih sredstava za život, izgubili i ono ranije poštovanje i pažnju kod naroda.

Italijani su primetili ovo vrenje u narodu i znali su da je to zbog ulaska Rusije u rat. Radi toga su pojačali oprezu. Ona ranija naklonost, u koliko je još bilo posle onakvog dočeka njihovog Kralja na Cetinju, nestala je bez traga. Nisu više okretali glavu na prolaznike. Narod se više nije mogao kretati iz mesta u mesto bez njihove dozvole kao do tada. Da bi nam dokazali ono što smo mi njima ranije dokazivali, da ne možemo jednovremeno biti prijatelji i ratni protivnici, inscenirali su „fašistički revolt“. Jedne večeri, posle 22. juna, njihove rulje u crnim košuljama mlatile su građane ispred kafana na Cetinju, Podgorici i Nikšiću, među kojima je bilo i teže povređenih.

Oružani ustanak

Pre svega treba naglasiti, da se u Crnoj Gori do Petrovdana, ništa nije znalo za pukovnika Dražu Mihailovića i njegove pripremne akcije u Srbiji. Da se o tome nešto znalo bar mesec dana ranije, organizacija kod nas bi se izvela lakše i brže nego u Srbiji. Mi smo bili u povoljnijem položaju, što smo prosečno manje imali ljudi u ropstvu i što je okupator bio mekši nego u Srbiji. To bi bila i najozbiljnija opomena okupatoru da se okane ustavnih promena u našoj zemlji, našto mu ni privremeni ratni uspesi nisu davali pravo. Međutim komunisti su bili bolje obavešteni i znali su za Dražu, ali su to držali u najvećoj tajnosti.

Još se u selima nije znalo o „odlukama“ cetinjske skupštine, a na osvit sutrašnjeg dana, 13. jula, iznenada su zapucale puške na male italijanske posade. Borba je počela na Vir Pazaru u Crmnici, da se sledeća četiri dana prenese i na sva druga mesta Crne Gore gde su se nalazili Italijani, sem Podgorice, Cetinja, Nikšića, Bara i Ulcinja. Istog dana napad je izvršen na Sutomoru, Petrovcu i Obzovici, a sutradan 14. jula svuda u Crnoj Gori.

Komunisti, kojima je laž najjače oružje u svakoj borbi, kasnije su tvrdili da je Ustanak u Crnoj Gori isključivo njihovo delo, oni su tako tvrdili i za 27. mart i sve što im godi i što smatraju da im je potrebno. Ali, kad bi Ustanak zaista bio njihovo delo, to ne bi bio 13. juli, nego 22. juni, jer su svi komunisti do jednoga toga dana bili uz Sovjetski Savez, isto tako vatreno kao što su bili prethodnog, 21. juna, za sporazum koji je bio sklopio Staljin za podelu Evrope sa Hitlerom. I da su komunisti imali snage u narodu, oni bi ustanak digli istog dana kad je nacistička Njemačka objavila rat crvenoj Rusiji. Osećala se, međutim, samo komunistička propaganda i vršljanje, a narod je posmatrao ili im nije pridavao nikakvu važnost. Tek kad je okupator udario po osnovnim patriotskim osećanjima naroda, i po njegovom nacionalnom ponosu proglašenjem „crnogorske države“, zbacivanjem dinastije Karađorđevića i naimenovanjem italijanskog kralja za regenta crnogorskog prestola, tek tada je taj narod skočio na ustanak. I komunisti su, istina, bili tu, ali više da vode galamu nego stvarnu borbu.

Italijani su odmah mogli da intervenišu u Primorju pokretom iz Bara i Budve, koja mesta nisu bila napadana. Potpomognuti vatrom sa brodova „Mljeta“ i „Meljina“, koji su ranije pripadali našoj ratnoj mornarici, oni su taj otpor brzo savladali uz grozne represalije, o kojima će biti reči drugom prilikom. Ohrabreni ovim brzim uspehom, Italijani su preduzeli pokret sa jednim alpinskim bataljonom u pravcu crmničke planine Sozine, kako bi sa visova zagrozili pobunjenoj Crmnici. Saznavši za ovo bliža crmnička sela skočila su na oružje, preduhitrili neprijatelja i zauzeli zgodne položaje za odbranu kod Preseke. U kratkom ali žestokom sudaru neprijateljski bataljon je razbijen i odbačen ka moru. Na mestu borbe ostalo je 60 poginulih Italijana, dok je na našoj strani bilo 7 mrtvih i 9 ranjenih. Interesantno je napomenuti da se u ovoj borbi afirmirao duh starog herojskog doba. Posle prve vatre, seljaci su izvršili juriš, neki čak i goloruki. Tomo R. Vukčević, starac od 60 godina, uleteo je među Italijane sa kosijerom u ruci i poginuo. Već u ovoj prvoj borbi zapaženo je da je uloga komunista bila svedena na nulu. Zanemela je čak i njihova uobičajena dreka. Taktički, ovom borbom rukovodili su aktivni oficiri: kapetan Jakša Novaković i poručnici: Vladimir Plamenac i Petar Đuković, dok su se komunistički lideri: Danilo Šorović, Raško Vukosavović i Veliša Leković pozadi nešto sašaptavali. Jedan moj rođak, po ujčevini, pričao mi je da su oni već tada planirali, na koji bi se način otstranio uticaj aktivnih oficira, a da se njihovo stručno znanje ipak iskoristi.

U času kada je izvršen onaj napad na Vir Pazar (13. jula u zoru) kod Đurđevog Ždrijela, u blizini Obzovice, stigla je grupa komunista iz sela Građana, koje je od mesta napada udaljeno za tri sata hoda. Tamo mu se priključio „Podgorički odred“ na udaljenje od 50 kilometara. To su oni komunisti koji su posle 22 juna napustili varoši, a grupisali se tamo gde im je partisko voćstvo naredilo. Ova taktika „pomeranja“ dolazi otu-da, što partisko voćstvo nije u svakom slučaju imalo poverenja u svoje članove, da će borbu započeti u blizini svojih sela. Iz tih razloga, ponegde, pomerali su i svoje rukovodioce. Vlado Dapčević, na primer, komandovaće zapadno od Cetinja. Njegov brat Peko, zajedno sa Bajom Sekulićem, koji je čak iz Bjelopavlića, sedeće mirno na Ublu Ljubotinjskom, baš onda kada se kapetan Jakov Kusovac, sa odredom krvavio na Košćelama.

Odred kod Đurđevog Ždrijela napao je četiri italijanska kamiona, koji su se kretali drumom Cetinje – Budva. Ubili su tri šofera, ranili jednog oficira i tri oficiri zarobili.

Napad na Spuž izvršen je 14. jula u zoru. Nekoliko mladića iz obližnjih sela: Grba, Klikovače i Novog Sela, napali su italijansku posadu u kasarni na Adska Vrata. Čuvši borbu, seljaci su zgrabili oružje i potrčali na mesto borbe. Italijanska posada se branila i nije je lako bilo savladati. Pretsednik opšiine spuške, Pero Šaranović, primetio je da oni isti mladići koji su borbu započeli pokušavaju da se izvlače, pa im je podviknuo: „Vi ste ovo krili od nas, a sada hoćete i sami da se sakrijete od nas. Nema bježanja, junačine, no drži!“ Druga jedna grupa ustanika sačekala je nekoliko italijanskih kamiona, koji su se kretali od Podgorice ka Danilovgradu, i kod sela Veljeg Brda uništila ih. Kolonu su pratila dva tenka ko ji su takođe uništeni.

Na Bioču, u Kučima, istog dana napadnuta je finansiska postaja, koja je bila smeštena u osnovnoj školi na kraju sela. Mora se priznati da su se ovde Italijani hrabro branili i sa-vladani su posle puna 24 časa borbe. Među njima je bilo i neko-liko naših finansiskih organa, koji su usleli da se izvuku i priključe ustanicima. To je i doprinelo da se otpor neprijatelja brže savlada, jer su ovi organi bolje poznavali položaj i unutrašnji raspored zgrade. Njihov starešina bio je finansiski preglednik Lazar Škuletić, na koga su se Italijani docnije najviše vajkali i činili sve da se domognu, njegove glave.

Svi zarobljeni Italijani, iz Spuža, Bioča i Veljeg Brda odvedeni su u pipersko selo Lopate. To selo beše postalo neka vrsta zarobljeničkog logora i depo ratnog plena.

Kod Peleva Brijega, u Bratonožićima, ustanici su uništili dva italijanska kamiona i šofere zarobiše.

Ustanici su posle kraće borbe razoružali žandarmerisku fašističku stanicu na Bogetićima, u Pješivcima. Iz Nikšića im je poslato pojačanje u jačini od 90 vojnika smeštenih u tri kamiona sa oficirima. Sačekani su na Pandurici, kod se-la Stubice, i skoro bez izuzetka uništeni. Pri prvim plotunima, italijanski vojnici su iskakali iz kamiona, bacali puške a da ne ispale ni jednog metka, težeći da se spasavaju bekstvom. Dvojica oficira su iskočili sa svojih sedišta kod šofera, popeli se na kamion i iz postavljenih mitraljeza na krovu iznad šofera otvorili žestoku vatru, ubili nam dva brata Vukićevića, dok i sami nisu junački pali.

Prvi komandant ustaničkog bataljona pješivačkog bio je Radojica Nikčević, četnički vojvoda i heroj iz Prvog svetskog rata. On je takođe bio pozvat na Cetinje da učestvuje u „proglašenju“ crnogorske države. Kad je video o čemu se radi, napustio je „skupštinu“ i peške se uputio preko Čeva, da bi se u svome plemenu stavio na čelo ustanika. U prvoj polovini 1942. poginuo je u borbi sa komunistima u selu Bršnu.

Danilovgrad je osvojen 20. jula, posle uporne borbe. Naladali su ga skoro svi Bjelopavlići, susedna sela plemena Pješivačkog i Zagarčani pod komandom pukovnika Baja Stanišića. Italijanski garnizon bio je jačine: jedan bataljon pešadije i dve brdske baterije (8 topova). Odbrana je trajala dugo, jer je neprijatelj za poslednju nedelju dana, otkada je ustanak izbio, imao vremena da utvrdi pogodne tačke za odbranu. Na kraju ne-prijatelj se predao bez mnogo gubitaka. Zarobljene topove naši su povukli radi projektovanog napada na Podgoricu, ali se utvrdilo da su iz zatvarača izvađene bile udarne igle. Kod ulaska u grad komunisti su odmah pokušali da uspostave svoju vlast, a kao znak da ona jedino njima pripada, stavili su crveni flor oko rukava, što im tada ipak nije uspelo.

Sledeća tri dana borba je preneta na Velje Brdo, severo-zapadno od Podgorice. Ovaj brdski lanac, u dužini od 10 kilometara, počinje kod Vezirovog Mosta pred samom Podgoricom, a za-vršava se kod Stologlava u blizini Spuža. Jedna presedlina kod sela Vranića deli ovaj lanac na dva dela: severni duži deo pod imenom Velje Brdo i južni kraći deo pod imenom Malo Brdo. Ovo poslednje pruža bolje uslove za odbranu Podgorice nego ono prvo za napad na nju. Čim su Italijani osmotrili iz vazduha da su ustanici zaposeli Velje Brdo, oni su brzo zauzeli Malo Brdo i zaprečnom artiljeriskom vatrom zaustavili pokret ustanika ka presedlini kod Vranića. Borba je trajala ceo dan 22. jula, ali ustanici nisu napredovali. Pred noć borba je malaksavala, a ovome je dosta doprinela okolnost, što je položaj ustanika bezvodan, pa je žeđ primorala borce da noću traže vodu, koja nije bila blizu, i da se mnogi od njih više i ne povrate. Sutradan, 23. jula, ustanici koji su još držali položaj primetili su da nema nijednog komuniste. U toku noći oni su se povukli sa svojim voćstvom, napuštajući čak i Spuž. Posle toga ustanici su napustili položaj.

Po zamisli ustanika, borba na Veljem Brdu bila je borba za Podgoricu. Da je ova borba uspela, Nikšić i Cetinje morali bi pasti bez jače odbrane. No i da je Podgorica pala, ona ne bi mogla dugo ostati u našim rukama, iz razloga što saobraćaj sa Skadrom nigde nije bio prekinut. Neprijatelj je imao otvorene dve saobraćajne arterije: drum Podgorica-Tuzi-Skadar i drum do Plavnice i vodeni put jezerom do Skadra. Sama Podgorica izložena je bila napadu iz vazduha bez odbrane. Osim toga, za ovaj neuspeh ustanici su krivili komuniste, jer su svojim nečuj-nim izvlačenjem iz borbe težili u prvom redu da sačuvaju sami sebe, a kod ostalih boraca izazovu rastrojstvo i paniku, čime su onemogućili odbranu i onih položaja u dolini Zete, koji su još mogli da se brane. Tako je Velje Brdo postalo otskočna daska za neprijateljski kontraudar i represalije koje će uskoro da nastupe.

Prikazao sam prvu fazu ustanka na južnom delu Crnogorskog Primorja, njegovom neposrednom zaleđu Crmnici i u dolini Zete. Levo i desno od toga pravca mestimično sam se tek do takao. Prve borbe kod sela Rvaša i Hana Mašanovića, na pravcu Podgorica – Cetinje; zatim borba na Ivanovim Koritima na Lovćenu, na Čevu, Grahovu i Šavniku, držim da će prikazati drugi kojima su događaji bolje poznati. Verovatno ima i drugih mesta, gde su se nalazile italijanske posade, koje su se predavale bez otpora, pa stoga nisu ni zapažene. Na svim pomenutim mestima napad je izvršen u vremenu od 48 časova (13. i 14. jula) i stoje u međusobnoj vezi. Zauzeće Danilograda i pokušaj zauzeća Podgorice spadaju u produženje uspeha u prvoj fazi Julskog ustanka 1941., koja je trajala deset dana kada se iz napada prešlo u odbranu.

Ustanak u Limskoj dolini, koji je objektivno prikazan u prvom broju Glasnika, pretstavlja odvojenu i različitu akciju. Tome je doprinela, za ono doba, srećna okolnost što se u Beranama, kao centru ustanka na onom prostoru, saznalo za ustanak u Crnoj Gori 14. jula posle podne, jer je toga dana poslednji put, nesmetano stigao putnički autobus iz Podgorice. Možda je ta vest, na neki drugi način, stigla i dan ranije. I ako kratko vreme, od svega jedan ili dva dana, ono je bilo dovoljno da jedna grupa valjanih i razboritih oficira i narodnih prvaka ne upuste inicijativu komunistma u pretstojećoj akciji. Tu inicijativu oni neće ispustiti iz ruku sve do nesrećnog preloma svetske politike na našu štetu, pred sam kraj rata. U međuvremenu, iz te inicijative rodiće se pokret protivu komunističkih zlodela, počinjući baš u onim krajevima, što će dati moralnog potstreka narodu na čitavom prostoru Crne Gore, Boke i Sandžaka da se svojim zlotvorima krvavo osveti.

Raspoloženje naroda za borbu

Na ovo pitanje svi smo odgovarali jednoglasno, a to tvrdimo i danas, da je raspoloženje naroda za borbu bilo potpuno. Dali smo odmah i odgovor o razlozima takvog raspoloženja. Međutim ovo pitanje iziskuje studiju uz duboko poznavanje duhovnog nasleđa Crnogoraca, iz koga je iskovan njihov specifičan karakter. Nisu retki slučajevi u našoj lokalnoj istoriji kada smo se zaletali u ljute okršaje, da bi ugasili oganj koji plamti u našoj krvi i ne razmišljajući kome će to sve da koristi. U tom pogledu mi se ne razlikujemo mnogo od naših nepismenih dedova i ako smo u ovom veku, u kulturnom smislu, daleko od njih poodmakli, Pa ipak je bilo ljudi koji su osuđivali taj ustanak, pod okolnostima koje su nam poznate. Nema crnogorskog plemena kome bi na pravednom sudu, Božjem i ljudskom, preostalo drugo, nego da pobožno skine kapu pred vekovnim mučeništvom plemena Kuča za veru i slobodu. Pa ipak to pleme nije uzelo učešća u prvoj fazi Julskog ustanka. Na plemenskom zboru na Ublima, 14. jula 1941., govorio je đeneral Radosav Vuksanović. Na zahtev nekoliko istaknutih komunista toga plemena, da se odmah počne sa oružanom akcijom, „jer nije pravo da bratski Sovjetski Savez lije krv za našu slobodu bez našeg učešća“, đeneral Vuksanović je rekao: „Ja sam prvo vaspitanje i prvu koru hleba dobio u Rusiji. Ne može ona vama biti milija nego meni, a ni prilike u njoj nisu vam poznate bolje nego meni. Za mene nije patriotska dužnost da poginem za onoga, ko nije hteo da brani mene, makar to bila i majka Rusija. Ali to ne znači da ćemo mi ostati do kraja skrštenih ruku. Borićemo se mi i te kako, ali samo onda kada ta naša borba bude koristila nama i saveznicima“.

—-Dole!… Nećemo da ga slušamo!… Petokolonaš!… Ovaj govori sa onog sveta, iz carskog groblja… Uaaa! — drečali su komunisti iz svega glasa i đeneral je prestao da govori.

Onde gde je on stao pokušao je da produži potpukovnik Jovan Vuksanović, valjan oficir i vrsni Kuč, koji je među plemenicima više bio poznat nego njegov rođak, đeneral. Čim se pojavio komunisti su nadali paklenu dreku i zasuli ga najpogrdnijim rečima. On je pogledao po onoj masi i uočio nekoliko golobradih mladića, koji su se zacenuli od urlanja. Tada se obratio ljudima i rekao: „Podignite glave, Kuči, pa vidite ko su ova paščad što na mene laju. Ne verujem da su to vaša deca, no vidite da se neko nije uvukao među vama“. Žali Bože, niko se nije našao da ih ućutka, i Jovan Vuksanović, nenaviknut na ovakav doček u svome plemenu, otišao je iz Crne Gore, a đeneral Radosav naprasno je umro posle nekoliko dana, pod vrlo sumnjivim okolnostima. Ipak, komunistima tada nije uspelo da povedu Kuče na Podgoricu, a svoje pleme ostave da ga spale i unište susedni Arnauti. Njihova omiljena parola: „što gore, to bolje“, nije među Kučima našla odjeka baš zato što se grla-ta komunistička manjina i suviše čula i videla.

U vezi ovog pitanja, još samo jedan primer iz mojih ličnih doživljaja. Kod sela Jablana, u Bratonožićima, 16. jula u veče, nađoh grupu seljaka iza kamenih barikada, koje bijahu podigli na putu. Tu se sretoh sa poručnikom Ivanom Jankovićem, koga sam od ranije poznavao. Oba osetismo želju da malo „pretresemo situaciju“ i on me povuče za rukav kod česme.

  • Šta ovo bi, Ivane, ovako iznenada i bez dogovora?! — upitah ga, koliko da započnem razgovor, ma da je to pitanje bilo izlišno.
  • Nesreća naša, eto ti i ništa drugo! Tu smo da se tučemo sa Italijanima čim naiđu, a to će biti za dan, dva. Ginućemo ovde na sred puta, jer se nema kud, — rukavica je bačena. Ja sam ti ovde neki starešina. Postavili su me oni, videćeš ih tu su u hanu. Nisam mogao da odbijem. Ti znaš da su izdajstvo, koje su oni sami učinili pre dva meseca, pripisali nama, oficirima. Da sam odbio oni bi me javno, pred mojim seljacima, prikazali kao „duplog izdajnika“, a oni bi im, nesrećnici, verovali. Zato sam i sam zapeo neka što pre ide sve po zlu putu kud je i krenulo.

I ako mi ništa nije rekao što nisam znao, izlaganje ovog razboritog mladog čoveka teško me deprimiralo. Njegove reči bile su teške kao olovo. Uzalud sam se trudio da ih u mislima pomerim sa svoga mesta, ne bih li iza njih sagledao neku svetlu tačku.

No ovo su bila mišljenja pojedinaca, manjih grupica ili pojedinih sela — najviše plemena. Ta mišljenja, ma kako mudra i dobronamerna, gubila su svaku vrednost sada, kada je krv neprijateljskih vojnika bila pala. Narod je bio svestan da mora doći odmazda, i bio je rešen da što skuplje naplati ono što neminovno ima da izgubi.


Mi se nikada nismo upitali šta bi bilo kod nas da Nemci nisu napali Sovjetski Savez. Komunisti bi mirovali, a ostala bi neizmenjiva odluka Draže Mihailovića da nastavi borbu, započetu 6. aprila 1941. Mi verujemo da bi još u toj godini, organizacija pod njegovim voćstvom dobro poodmakla u svim sprskim krajevima, ali niko ne može da pogodi kada bi počela oružana akcija. Prema stanju u Crnoj Gori, sa kojim smo se do sada upoznali, Crnogorci ne bi mogli da čekaju na taj trenutak, ovo ne radi isticanja i da nam se glas čuje, nego od nevolje, koja nas je bila pritisla bez naše krivice. Italijani su od nas tražili ono što Njemci nisu tražili u Srbiji. Njemcima je bilo stalo da prirodna bogastva svake okupirane oblasti strpaju u svoju torbu, i da se niko tome ne sme protiviti. Inače, za jednu glavu ode stotina!

Italijani su se ponašali kao da je Crna Gora nekada bila njihova, pa im je Srbija otela, a oni je sada preotimaju, da bi „svaki stao na svoje“. A Crnogorci stoje skrštenih ruku i čekaju „zaštitnika“, koji prvi dođe da ih usreći. Mi se i danas čudimo tolikoj bestidnoj gluposti, ako glupost nije jedan od elemenata svih totalitarnih vladavina.

Ovo su stvari koje Crnogorci ne bi mogli dugo da podnose, pa i kada bi se pomirili sa njihovim svakodnevnim smešnim razmetanjem oko „La bandiera nostra“. Ustanak je bio neminovan. On je u našim dušama već bio izazvat neodmerenim osvajačkim apetitima fašističke Italije. Trebalo je samo preći na delo, i uleteti u oluju, koja se nije mogla izbeći. Velika je nesreća kada se krvlju mora otkupljivati ono što je stotinama puta okr-vavljeno, ali nesreća bi bila daleko manja da nam komunisti u prvim danima nisu činili društvo.

Evo nas pred dubokom rakom nesrećne Crne Gore. Događaje koji su prouzrokovali tako duboki ponor smrti prikazivaćemo najvernije što se može, da ništa ne promakne. To dugujemo senima palih mučenika, a to je sve, što za sada možemo.

Podjelite tekst putem:

6 thoughts on “13. jul: Da Njemci nisu napali Ruse, komunisti bi mirovali, Draža nastavio borbu

  1. ha , ha , ha , ha , jos da se nadje neko da u ovo povjeruje , prvi u red za italijanske makarone su bili cetnici i poznato je kako su se oni „borili“ sa okupatorima slikavajuci se sa njima i sluzeci im do zadnjeg momenta !
    Ko jos zdravog razuma moze povjerovati u ove gluposti .

    1
    1
  2. Sjajan tekst.I vrlo istinit!!Ovakvih svjedočenja iz prve ruke je potrebno što više objavljivat.Da bi se razotkrila komunistička ujdurma oko ustanka 13 jula.

  3. Zna se da su cetnici isli na makarone.Zna se ko je Ljuba Cupica doveo Italijanima na strijeljanje.Nije problem biti fasista,problem je lagati da nisi.Iz ovoga teksta bih mogao prije da navedem istinu,nego neistinu ,a to je jedino da su mu tacni datumi.Krecenje cetnika se nastavlja,Ali fotografije cetnickih zlotvora sirom Cg I Dalmacije sa Italijanima su na netu,pa potrazite.Hiljade fotografija.Vjerovatno fotomontaze.

    1
    1
    1. Ovnu , mi smo i tada bili protiv ondasnjeg NATO pakta , kao i danas. A Ti Ovnu i danas kao sto su tvoji i tada vise volis ,,Ubiti,, brata no Okupatora.
      A davno je NAS Njegos za vas napisao ,,zarobio sebe u tudjina,, . Tvoja mrznja prema svojima , obrnuti je proporcijonalna Tvojoj casti i obrazu.

  4. Ma$a i njemu slicni bi u ovoj situaci Bili oni sto traze ,,PERMESO,, na prilazu Cetinju, a Magacin sa Makarulom bi bio pod njegovim Kljucom.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *