Zločin bez kazne: Golgota splitske Lore

Da se mogu ustati iz groba
Filozofi iz antičkog doba
Što pre mnogo živjeli su zima
Drevni pisci Atine i Rima
Či um bješe bistar k’o rijeka
Aristotel, Platon i Seneka
I ostale književne gromade
Da vaskrsne otac “ Ilijade “
I iz carstva da izađu tmine
Mislioci Tibeta i Kine
Bog što ih je pameću dariv’o
Da oživi slavni Andrić Ivo
I veliki umovi planete
Puškin, Zola , Jesenjin i Gete
Pa svi skupa da se s puno stila
Late britkog pera i mastila
Ne bi mogli za jedno stoljeće
Opisati sve srpske nesreće
I sve bolne jauke i vriske
Iz prošlosti daleke i bliske
Nije lako kroz r’ječ i stihove
Opisati sve srpske krikove
Nit ponijet na pjesnička pleća
Teško breme srpskijeh raspeća
Al’ ću ipak probat’ vrhom pera
Srca punog jada i čemera
Kraj ognjišta uz svjetlost svijeća
Da opjevam djelić tih nesreća
Što mi dušu tananu i meku
Plamom bola već odavno peku
Pa dok vatru slušam gdje pucketa
Ka prošlosti mis’o mi odšeta
Tu mi oči ugledaše snene
Strahovite i jezive scene
Vidjeh lance, vješala i kolje
U grudima srce me zabolje
Tad ranjene i slomljene duše
Krik čuh jedan iz mraka i tmuše
“ Oj pjesniče srpska uzdanice
Ti si mnoge opjev’o klanice
Pro guslarskih pričo si nam struna
Tragedije Like i Kordana
Svim žrtvama od’o poštovanje
Od Kupresa do ravne Baranje
Što ih dželat povede na klanje
U vremena bez pravde i suda
Iz najnižih ljudskijeh pobuda
Opis’o si djela puna srama
Sve strahote bezdanica jama
Gdje đavolje šenlučiše trupe
Bajonete i maljeve tupe
I sve one što ih ubi kama
Pa daj nešto reci i o nama
Vrhom epskog pera progovori
O zločinu u krvavoj Lori
Toj kasarni pored grada Splita
Gdje ustaška neman hirovita
U tamnice i u kazamate
Zarobljene namuči soldate
Pero tvoje na listu papira
Neka naše muke ugravira
Neka čuju i stari i mladi
Za zlodjela ustaške gamadi
I za našu priču punu tuge
Iz krvave devedeset druge
Kako su nas u prokletoj Lori
Namučili ustaški zlotvori
Ja znam dobro narodni pjesniče
Da će ove potresti te priče
Da će mnoga od ovijeh scena
Krv uzburkat iz tvoijeh vena
I da će ti svako ovo slovo
Teže biti no tuč i olovo
Al te ipak molim kao brata
Epske pjesme otvori nam vrata
Neka naši mučenički krici
Odlijegnu u srpskoj epici
Srpske gusle sa tugom nek zbore
O mukama sužnjeva iz Lore
I nek naše polomljene kosti
Budu svjedok njine neljudskosti
U te mračne i hladne ćelije
Zrak jarkoga Sunca gdje ne grije
Gdje vjetrovi kroz hodnike pire
Zavezane u teške sindžire
Tomo Dujić i žena mu Tanja
Tukli su nas često do svitanja
Na nas strujne vezali su žice
Lomili nam zube i vilice
Gasili nam na kožu cigare
Te bezdušne rđe i fukare
S crnijem su maskama na lice
Silazili u mračne tamnice
I nad nama do u pozne ure
Sprovodili stravične torture
Često nas je to ustaško smeće
Zatvaralo u kućare pseće
I s demonskim silama u sprezi
Držali nas bez vode na žezi
Pjevali smo “ Bobanu i Juru “
I stravičnu trpjeli torturu
Kamama nas u vratove boli
To nijesu radili Mongoli
Niti divlji Goti i Vandali
Sa britvama kožu su nam drali
Ekserima probijali šake
Ubojice naravi opake
Isus Hristos nije na raspeće
Od nas muke doživio veće
Jednog od te gledo sam gamadi
Kako oko čovjeku izvadi
I sa mjesta nepočinstva ode
Ko da čašu popio je vode
Od sumraka sve do rane zore
Bolni jauk čuo se iz Lore
Svake noći iznad grada Splita
Kuknjava se čula jezovita
Krik naš vazduh parao je suvi
Al’ na njega svi bijahu gluvi
Ostavljeni od svakog i svije’
U rukama demonske armije
U to ratno doba i u vrenje
U smrti smo čekali spasenje
Ove moje namučene ruke
Mrtvačke su pravile sunduke
Vas umrljan od krvi i znoja
Do trideset kovčega sam broja’
Posle toga kunem se u Boga
Nijesam ih više brojat mog’a
U prvi sam od tijeh sanduka
Namučenog Isusovih muka
T’jela punog modrica i rana
Položio Jelića Dušana
Tu nad srpskim stojeći vojnikom
Dan jezivim zapar’o sam krikom
Što se rasu po nebeskom svodu
“ Srećni brate puti u slobodu “
Ali sve bih stavio po strani
Šta te ljudske radiše pogani
Pri onome kad su u C-e bloku
Crnogorce poklali k’o stoku
Tomo Dujić hrvatski fašista
Tu se Boga odrek’o i Hrista
I tih dana u mračnoj apsani
Vjerno služeć’ prokletom Satani
Svake noći pod okriljem tame
Zločinačke režirao drame
Sladeći se patnjama vojnika
Iz Nikšića grada i Šavnika
Tu je ruka ustaških nesoja
Namučila teško Radivoja
Tu se mnogi s batinom izređa
Na Šušića Miljana i Neđa
Izvađenih očnijeh zenica
U grotlima mračnijeh tamnica
Polu mrtve u krvave bare
Držahu ih ustaške fukare
Po tri dana bez vode i hrane
So na žive sipali im rane
Sve radili što ljudi ne čine
Pod nokte im zabijali kline
Uz zvijersko režanje i krike
Britvom su im kidali jezike
Vadili im na živo drobove
Lomili im kosti i zglobove
A kad bi se otvorila vrata
Na ćeliji mračnog kazamata
U mukama ležeć’ na gomili
Za smrt svoju rđe su molili
Ali rđa ne bi bila rđa
Da u duši ima milosrđa
Tu je ova zločinačka klika
Gazeć tragom svojih prethodnika
Po naredbi vražjoj i zadatku
Mladi život oduzela Ratku
I bez znaka života na podu
Ostavila Luku Gazivodu
Tu ustaška kama ili puška
U smrt posla i Barović Duška
I vojnika Doknić Dragomana
Njina ruka usmrti pogana
Tu su mladog Vulić Radomira
Pogubili iz mržnje i hira
Tu Dragana , Pavla i Miloša
Zakla ruka bezumnog ološa
A malj tupi il oštrica tanka
Borivoja pogubi i Ranka
U tom bloku na tešku su muku
I Adžića udarali Luku
Ta ga grupa namuči nitkova
Kano Švabe Džakovića Jova
Luku posle pustili su živa
O zloj sudbi da bi nam kaziva
Ali posle par presta godina
Kucat srce ovoga Srbina
Trula tjela, potrešena uma
Od teških je izdahn’o trauma
Na tom mjestu i Savić je Vlado
Od ustaške nemani nastrad’o
Levor jednog ustaškoga gada
Tu pogubi Knežević Nenada
Tu još mnoge neznane i znane
Grotlo mračne proguta ‘ apsane
Tih zlokobnih i krvavih dana
I Vesović ubiše Bojana
U “ Bijele “ bio je “ Orlove “
Prije no mu staviše okove
Ni dvadeset nije imo ljeta
U nebesko carstvo kad odšeta
Tu su srpsko namučili ptiče
Ljudi koji na zvijeri liče
U ćeliju ranjenog na dasku
Baciše ga brukajuć Hrvatsku
Te je tako u krvi i gnoju
Mjesec dana smrt čekao svoju
Svako veče do kasnijeh sati
Bezobzirni ustaški dželati
Razjareni od droge i pića
Vezanog su mučili “ Orlića “
Činjeli su šta im bješe milo
U ranu mu zabadali šilo
Mazali je mašću od motora
Od jauka ječala je Lora
Sa britvama kidali mu vene
Krvožedne ustaške hijene
On doveden do životnog ruba
Polomljenih rebara i zuba
Ponekad bi zapjevo u noći
“ Ja ti majko kući neću doći
Živ ti neću izaći “ Orlice “
Iz proklete ustaške tamnice
No smrt čekam bez oca i tebe
Na krvavo i na gnojno ćebe
I što bih ti dolazio mati
Kad me ne bi mogla prepoznati
Ruke su mi polomljene stara
Nemam zdravih kosti i rebara
Gnojne rane truo zadah šire
U čelične vezan sam sindžire
Noževi me is’jekli i kame
Mjesto oči zjape prazne jame
Stat na noge junačke ne mogu
Šta sam majko zgriješio Bogu
Te na ovo ostavi me mjesto
Crni đavo gdje sjedi na presto
Što me kazni ni dužna ni kriva
Smrt mu tražim , on me drži živa
Pa te molim moja dobra mati
I ti mu se molitvom obrati
Da mi život mučenički skrati “
U tome ga u tuzi i plaču
Bog veliki sa nebesa začu
I dok zora ruđaše bijela
Rastavi mu dušu od tijela
Duša ode a tijelo osta
Moj Bojane smrt nek ti je prosta
U cik zore u mračnoj tamnici
Zaklaše te mrski bojovnici
Na mukama izdahno si brate
Sam ostavljen među psihopate
Životinje u ljudskom obliku
Koji vjerno služe poglavniku
Šta o njima može da se reče
Zvijer nema savjest da ga peče
Nit ikakvih ljudskih kordinanta
Bog ubio Anđelka i Anta
I Dujića Toma i Bungura
Kreatore strašnijeh tortura
To su ljudske nemani i vaške
Sledbenici ideje ustaške
Ljudi koji nemaju morala
Ne bi obraz Neretva im sprala
Nit valovi što biju od hridi
Njih Hrvatska treba da se stidi
I slovima crnim u anale
K’o vraž’je ih upiše vazale
Na kraj radi svog duševnoga mira
Pomenuću jednog oficira
Jednog časnog i dobrog Hrvata
Što istini odškrin’o je vrata
Što za pravdu zdušno se borio
Ime mu je Barišić Mario
Kaplja jedna bio je u moru
Al prstom upro je u Loru
Nije htio istinu da krije
Taj sin dični zemlje Dalmacije
Nit dopustit zbog proklete Lore
Da ga sveci sa nebesa kore
Zbog toga je preživio svašta
Jer zlo časna djela ne oprašta
Spremali su na nj’ga atentate
Sledbenici Pavelića Ante
Ali u ta besudna vremena
On je staj’o čvrsto ko stijena
Jer ne moga u pravednoj duši
Otkinute zaboravit uši
Krv iz rana što na patos toči
I iz duplji izvađene oči
Nije htio za račun Sotone
Da ga duše mrtvijeh progone
No sve na list napisa papira
Čast hrvatskog braneć oficira
Trag zbog toga neka mu se zlati
Nek ga slave Srbi i Hrvati
Sam si sebi vječnost podario
Bog te čuv’o Barišić Mario
Ime tvoje na epskom je peru
Ljudskost nema naciju ni vjeru
U knjige ćeš ući povijesti
Jer glas svoje sluš’o si savjesti
Slaviće te sa gusala žice
Jer štitio nijesi ubice
Nit stravične zločine tai’o
Zbog tog smo ti zahvalni Mario
Pravda Božja ponekad je spora
Ali na red doći će i Lora
Oštrog noža ko se god takao
Hristos će ga poslat u pakao
Gdje će duše vječno da im gore
Strašna kazna stiće ih zbog Lore
A vi naši mučenici sveti
Dok je pjesme nećete mrijeti
Slaviće vas pisci i poete
Vaše rane Srbinu su svete
Duše vaše na zvjezdane mape Kraj starca će živjeti Mandrape
Dok vjetrovi s Durmitora šume
Vaše će se pamtiti traume
Tara voda tiho dok žubori
Rod će srpski pričati o Lori
Vječnost vam je otvorila vrata
Tužno roblje splitskog kazamata

Slavko Perošević