U susret Oluji

Autor: Boris Musić

Molim vas, zastanimo sa svojim uobičajenim pričama, zastanimo na par minuta i sa nekim slavljem u sred kojeg se možda nalazimo.
Zastanimo sa obavezama i poslovima koje obavljamo i koje uobičajeno završavamo.
Zastanimo sa ispijanjem kafa i sa ručkovima.
Zastanimo ako smo u mogućnosti.
Zastanimo, jer oluja tutnji, odjekuje, odavno je tu, a čini se da smo na nju zaboravili!

Poklonimo pažnju, poklonimo minut, ne traži se povratnicima mentalnog razgibavanja više, dajmo tek tih par minuta našeg bića, našeg osjećaja.
Osjećaja, ne samo onog patriotskog, ne samo ni onog nacionalnog. Dajmo prije svega od onog osjećaja ljudskog, čovječnog, dostojno lika Božijeg u nama.
Udahnimo duboko, zamislimo se.
Osvježimo pamćenje između planova vezanih za plažu i kupanje ili odlazak na dugo očekivani odmor.
Nije pamćenje uzalud dato.

Pamćenje je oruđe i svako bira kako će ga upotrijebiti, ili pak neće.
Postoji amnezija – nepamćenje, postoji i zlopamćenje, ali, govorim o pamćenju, o spomenu, o sjećanju.
Na koga? Na šta?
Na nevinu krv koja doziva sa zemlje, ma koliko vremena da prođe.
Škole izdaju svjedočanstva o našem školovanju, nevina krv svjedoči za sebe samu, ali, ko će svjedočiti za našu ljudskost i čovječnost?

Nepravda rađa nepravdu. Zločin porađa zločin. Žeđ daje žeđ, tako i glad, a prirodna je potreba da se utole. Mi smo kroz istoriju nakon ne šamara, već nakon kama, noževa, logora i jama ipak darovali ljubavi, hljeba i krvi.
Ali darujmo sebi i pameti i mudrosti.

Decenije prolaze, a mi stojimo užasnuti gladni i žedni pravde nad bezdanom još uvijek neosuđenog okrutnog protjerivanja srpskog naroda, srpskog življa sa svojih vjekovnih ognjišta.
Kad pišem mi, ne govorim o određenim pojmovima, nacijama, odrednicama. Govorim o nama ljudima. Ovo je stvar čovjeka. Ovo je stvar elementarne pripadnosti, ali pripadnosti ljudskosti. Nad ovim ne mogu stojati Srbi, nad ovim stoji čovječanstvo, ako kani biti čovječanstvom.

Ali, kao ljudi, stojmo takođe užasnuti i pred nemoći jednog naroda da se izdigne iznad monstruoznih i nedosanjanih snova pokreta koji život ne jednog čovjeka, već cijelog naroda smatraju za krpu.

Stojmo užasnuti nad olujom demonske neosjetljivosti.
Nad olujom bezbožne protiv-božne tiranije. Nad olujom ubijanja lika Božijeg u sebi dželatstvom, dok su žrtve potvrdile zahvaljujući dželatima Božiji lik u sebi!

Stojmo nad kukavičkom olujom protjerivanja srpskog naroda, koji je bio i jeste i dalje podsjetnik na identitet tih prostora, na kulturu i na teritorije prije famoznih darovanja i prekrajanja istorije od strane „junačkoga sina svih naših narodnosti.“

Dan Oluje je i dan ponora, dan ambisa jednog naroda i jedne države, dan proslave etničkog čišćenja, dan proslave nepravde i bezakonja.
Dan proslave rađanja mržnje.

A nama?
Što je taj dan za nas?
Čemu nas ta tmurna strana medalje uči?

Nama eto primjera.
Primjera kako ne treba biti.
Kakvima nipošto ne trebamo biti.
Kada kažem tako nešto, mislim prvenstveno da nam eto primjera, svima onima koji želimo biti i težimo biti ljudima u kojoj god zemlji bili, kojoj god naciji pripadali, sa koje god strane granice stajali.
Uvijek možemo zajednički osuditi nedjelo, nepočinstvo.
Uvijek možemo pružiti ruke jedni ka drugima.
Uvijek možemo biti ljudima koji ne grade svijet na podjelama i na razgrađivačkoj mržnji.
Uvijek i svagda smo pozvani graditi svijet na ljudskosti i ljubavi, na požrtvovanosti i jedinstvu.
Na jedistvu međusobnom i jedinstvu sa Bogom. Ali i sa pokajanjem, i traženjem oprosta i preumljenjem, da se nikada više ne ponovi!

Idealizam i idiotizam možda počinju zajedničkim slovima, ali momenat raspeća Hristovog na Golgoti nam svjedoči da i jedno i drugo postoje i ne isključuju se. Idealizam vjere u pokajanje je razbojnik sa desne strane, realan i istinit, on je onaj koji je griješio dobar dio svog postojanja što ga je i dovelo do tada prokazane naprave za kaznu, mučenje i smrt – na krst, a koji to i potvrđuje riječima: ,,Mi smo pravedno osuđeni, jer primamo po svojim djelima kao što smo zaslužili; a on nikakva zla ne učini. I reče Isusu: Sjeti me se, Gospode, kada dođeš u Carstvu svome“ (Lk. 23, 39-43), kojem Hristos potom kaže da će još istog dana biti sa Njim u Carstvu Božijem.

Dok je idiotizam upornosti u nepokajanju onaj razbojnik sa lijeve strane, adsko nasljeđe čovjeka budući da ,,Sve što blatnoj zemlji prinadleži, to o nebu ponjatija nema“. – kako kazuje Petar II Petrović – Njegoš.
Dakle, i jedno i drugo je realno i jedno i drugo biramo.
Vjerujem u dobro, vjerujem u čovjeka koji će ga na kraju izabrati, ali pokajanjem, vjerujem u to. Vjerujem zato što je Hristos pokazao da vjeruje u nas i da nas voli stradalnom ljubavlju koja je za ovaj svijet sablazan i ludost.
Dao nam je najveći zalog, a na nama je da na njega odgovorimo. Bilo bi manje strašno da ga nema, ali pošto ga ima, teško onome ko na njega ne odgovori, ,,bolje bi mu bilo da mu se objesi kamen vodenični o vrat i da se baci u more“ (Mk.9,42-10,1) jer: ,,Da nisam došao i govorio im, ne bi grijeha imali, a sad izgovora za grijeh svoj nemaju“. Jovan zač. 52.

Dok danas budu zvonila zvona i kada se začuju sirene, dok se bude začuo huk dostojanstva i obaveze prema istini i pravdi i ljubavi, u tom času prinesimo i mi iskru pomisli naše i stopimo je sa orošenim nam srcem.
I ne zaboravimo pritom jedno :
– Božija pravda je spora ali dostižna.
I ne zaboravimo:
– da Bog nije Bog mrtvih, već Bog živih.
Takođe, ne zaboravimo i da je Gospod Bog pravedan u svim riječima svojim, u svim djelima svojim, te da Gospod ničiju nadu u Njega nije nikada postidio!
Velikog li uzdarja, velike li istine!

Zato budimo oni koji su sa nadom, vjerom i ljubavlju, sjećajmo se žrtvi životom dobra, ljubavi i čovječnosti.

Budimo ljudi, ne budimo horda.

,,Presiti se zemlja od krvavog vala,
Ali vam pobeda ne osvetli lice:
Jer lovor ne niče s bunjišta i kala,
On je za heroje a ne za ubice“.

(Autor je službenik i čtec Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, student teologije na PBF-u ,,Sveti Vasilije Ostroški“ u Foči)