Teško nama s nama

Piše: Emilo Labudović

Onome koji iole drži do sebe, najteže je sa samim sobom. Uvjeriti sebe, razuvjeriti sebe, priznati sebi, pobijediti sebe… često i najčešće je sizifovsko kotrljanje savjesti uz uzbrdicu samoljublja i kroz korov svih mogućih kompleksa. Ali, ako je i teško, a jeste, ljekovito je i otrežnjujuće. Olakšati omamljenoj savjesti, zanesenoj duši, prevarenim čulima, nalik je olakšanju kakvo se osjeti kad se preteško breme zbaci sa grbače i udahne punim plućima. Zato ti i pišem ovo da sebi olakšam a tebi priznam da sam pogriješio. Pogriješio i ogriješio se. I evo, kao kad se piše poslednja oporuka, pri punoj svijesti i savjesti, priznajem da sam pretjerao bacajući se drvljem i kamenjem na aktuelnog nam premijera Zdravka, zdrav nam i živ bio.

Što vrijeme više odmiče, sve više dolazim do zaključka da nam je on, takav kakav jeste, a svakakav je i nikakav je, baš po mjeri i da ni kao narod ni kao država nijesmo zaslužili boljeg. Ako je ikome, nama je i od hljeba više trebao novi lažni Šćepan Mali, samozvanac sa oreolom „carskog porijekla“ i podrške s visoka. Čovjek koji se, kao onda Šćepan carem, samoproglasio apostolom i skoro pa božjim izaslanikom. Činjenica je da su nam ga naturili (i poturili) baš oni koji su govorili u ime Crkve i u ime ustanka stotine hiljada iskrenih vjernika i patriota za njenu odbranu, ali se, a je Zdravko zajahao konja i ošinuo ga niz pusto političko polje, pokazalo da mu je od te podrške milija i važnija ona od tri slova: od Alekse, Dritana i gospođe Džudit. Premalo da bi bio voljen, više nego dovoljno da bi bio trpljen.

Potpuno je irelevantno koliko će nam se dugo Zdravko zadržati na mjestu na kojem jeste i hoće li potrošiti čitav svoj mandat, ali da je potrošio i poslednju mrvu dostojanstva koje bi trebalo da ide uz tako visoku, odgovornu i poštovanja vrijednu funkciju – jeste. Dana nema kad, izazvan ili ne, ne pokaže i ne dokaže da je zalutao, da nije svjestan gdje je i šta mu je činiti. Da je neuki alhemičar koji stalno nešto mulja po političkim retortama, obećavajući da zlato samo što nije poteklo. A to što još nije, krivi su… spisak njegovih „krivaca“ već i vrapci znaju. Mada, obožava  i nikad ne propušta priliku da ih denuncira gdje god stigne. Njegova snishodljivost, s jedne, i lažna prčevitost, s druge strane, a oboje na pogrešnim stranama, najčešće liče na burlesku u izvođenju nekog provincijskog pozorišta. Ali… da se vratim polaznoj premisi. Sve ovo o čemu ti pišem slikajući ga nije pokušaj da ga dezavuišem, naprotiv. Takav kakav je onakav je kakvog smo zaslužili, i nije (samo) do njega. Boljeg nijesmo ni dostojni.

Da li zemlja koja se uporno odriče sebe i svoga korijena zaslužuje „koljenovića“ na svojoj prvoj adresi?  Da li zemlji koja kliče „nikad više 1918.“ a mukom muči na 1916., koja poništava Podgoričku a ćuti o Petrovdanskoj skupštini, zaslužuje boljeg?  Da li zemlja čiji „partizani“ i komunisti slave „komite“ i klanjaju NATO i beskrupuloznoj pljački kroz prvobitnu akumulaciju kapitala a „četnicima“ spočitava socijalnu uravnilovku, populizam i Rusiju, polaže pravo na vizionara i čovjeka sa stavom od granita? Smije li se zemlja u kojoj moralni patuljci i prostitutke drže slovo o moralu, osvjedočeni lopovi brane imovinu, kriminalci čine elitu a elita ćuti u zapećku, gdje mediokriteti diktiraju norme i pravila, gdje lažne patriote i pomiritelji bez zazora izdaju i ubadaju nožem razdora, gdje se demokrate umjesto demokratijom diče ucjenom, nadati vođi koji poznaje put i vidi cilj iza svih krivina, uzbrdica i nizbrdica? Ne, ne, i opet ne. I zato, Zdravko svakako nije božji izaslanik ali je ispunjenje božje pravde.

Ne znam, rekoh, a i nije mi važno koliko će sve ovo sa Zdravkom i oko njega da traje, ali sam više nego siguran da će ožiljak biti dubok i da će nas još dugo, dugo podsjećati kako smo (ko zna koji put) namagarčeni. I kao što ljudi podižu spomenike da bi se (pod)sjećali, predlažem da nam Zdravko ostane što duže i da se odustane od septembarskih protesta. Neka njega, jer što ga duže budemo gledali i slušali valjda će pomoći da nam jednom i konačno dođe iz dupeta u glavu i da progledamo. U protivnom, još dugo ćemo lutati i biti izgubljeni kao ždralovi u magli. Ne znam čija je misao koju sam nedavno pročitao, ali kao da je od nas prepisana i sve objašnjava. „NIKAD LAV NIJE UNIŠTIO GARDEROBU, MOLJAC JESTE. NIKAD SVRAB NIJE IZAZVAO VUK, NEGO VAŠKA. NIKAD MALARIJU NIJE PRENIO MEDVJED, NEGO KOMARAC. CRNU SMRT NIJE IZAZVAO PANTER, NEGO PACOV. JASNA JE RAZLIKA IZMEĐU ZVJERI I GNJIDA. ZA ZVJERI ZNAŠ KAKVE SU, GNJIDE SU TE KOJE JE TEŠKO PRIMIJETITI A NAPADAJU UVIJEK I ODASVUDA“! A kod nas se namnožilo moljaca, vaški, komaraca i pacova do mjere da se zvjerke više i ne primjećuju. I nije, ili makar nije samo do Zdravka i „zdravkovića“, ima tu mnogo čega i najviše do nas samih. I teško nama sa njim, a još teže nama sa nama. I zato se izvinjavam ne njemu jer njemu to ne bi ništa značilo, nego sebi i onima koje sam ubjeđivao u njegovu krivicu. Jer, on je taman onakav kakvog zaslužujemo. Ili, da prevedem na njemu razumljiviji jezik, onaj na kojem nikako da napiše i potpiše Temeljni ugovor: PREMA SVECU U TROPAR!!!