Svjedočenja o mučenju Srba u logoru „Viktor Bubanj“
Za zločine počinjene u bivšoj kasarni „Viktor Bubanj“ od ljeta 1992. do 1993. godine sudi se Ramizu Avdoviću i Ilijanu Nikolaeu Vintili.
Svjedok Slavica Sikima ispričala je, u nastavku suđenja za zločin nad srpskim civilima u Sarajevu, da je od Ljubomira Drakula saznala da je njen otac umro u logoru „Viktor Bubanj“ od premlaćivanja.
„Drakul je došao 2011. kod mene i majke i rekao nam da je tata bio s njim u ćeliji, da su ga tukli i da je na strašnim mukama u junu 1992. godine od toga umro. Kasnije su ga izbacili kod kontejnera, a onda ga je neki Radomir Kuvač odveo u hitnu, gdje je konstatovana smrt“, ispričala je Sikima i dodala da joj je žao što je Drakul umro i što ne može posvjedočiti o tome.
Prema njenom iskazu, ljekari su kasnije utvrdili da je njenom ocu bila „svaka koščica prebijena“ i da je umro od batina, prenosi Birn.
Oni su optuženi da su učestvovali u uspostavljanju i održavanju sistema zlostavljanja civila srpske nacionalnosti, od kojih su neki preminuli.
Tužilaštvo BiH smatra da je Avdović bio komandir straže na petom spratu Okružnog zatvora u Sarajevu i „Viktor Bubnju“, a Vintila kuvar i stražar u nekadašnjoj kasarni.
Sa njima je bio optužen i Besim Muderizović, koji je tokom suđenja umro.
Svjedok Tužilaštva BiH Senad Kreho izjavio je da je dolaskom 1. septembra 1992. godine u kasarnu „Viktor Bubanj“ zatekao dvadesetak zatvorenika koji su bili pritvoreni bez rješenja suda.
Kreho je rekao da je optuženog Avdovića znao od ranije, a tu ga je upoznao kao stražara, dok je optuženog Vintilu upoznao kao kuvara.
Odgovarajući na pitanje sudije Ljubomira Kitića da li je bilo smrtnih slučajeva, Kreho je odgovorio da nije.
Rekao je da nije čuo ni za „iznenadni nestanak tokom noći Ognjena Čajevića“, o čemu su svjedočili prethodni svjedoci.
Suđenje će biti nastavljeno 6. decembra.
U ovom logoru je mučen i pokojni Strahinja Živak, valiki borac za saznanje istine o stradanju Srba u Sarajevu i BiH 90-ih godina. U najtežim mukama u logoru „Viktor Bubanj“ saznao je da su mu Muslimani ubili obadva sina, tek stasale momke koji su bili krivi jer su Srbi. Ubijen ovom viješću do bola koji obesmišljava život, Strahinja je uz jezivi krik u sebi, koji mu je parao srce dok je živio, odlučio da se bori da preživi da bi svjedočio. I svjedočio je kroz više objavljenih knjiga o zločinima nad srpskim narodom. Prilikom naših susreta Strahinja mi je pričao o tome tihim svetačkim glasom, koji je tekao iz bola i prkosa. Neka mu je slava i hvala i rajski mir i da se gore na nebu, uz milost Božiju, suretnu i međusobnom ljubavlju zacijele ranjene duše oca, majke i sinova.