Strmopizd Jakova nejakog

Piše: Mićo Lutovac

Dok svijet (onaj stvarno slobodan i zdravorazumski dio) počinje da se oslobađa iluzija o „heroju“ Volodimiru Zelenskom, predsjednik Crne Gore Jakov Milatović ide u potpuno suprotnom smjeru – u strmopizd bez presedana. Prihvata, ugostiteljski i politički, čovjeka čije se ime već danas upisuje uz najmračnije primjere istorijske manipulacije, represije i globalističke lakrdije. Dočekaće neonacističku vucibatinu, kako je najavljeno, 15. maja u Podgorici. Najavljeno je i potpisivanje određenih sporazuma čak.

Umjesto da pokaže ostatke dostojanstva državnika i barem simbolično uvaži glasove trezvenog dijela Evrope koji upozorava na tragediju ukrajinskog naroda pod režimom Zelenskog, Milatović – koji se sve više ponaša kao ambasador, a ne predsjednik – servilno otvora vrata Crne Gore jednom od najkontroverznijih aktera današnjice.

Da budemo precizni: Zelenski nije prijatelj Crne Gore. On nije simbol demokratije, mira ili otpora „agresiji“. On je oličenje jednog sistema koji progoni kanonsku Ukrajinsku pravoslavnu crkvu, zatvara monahe, otima svetinje, gasi medije i svaki politički otpor. Režim u Kijevu je u mnogome radikalniji nego bilo šta što su na Balkanu radili komunisti, ili čak ustaški i nacistički kolaboranti.

Primiti takvog čovjeka u Podgorici, potpisivati sporazume, pokazivati mu simpatiju – nije samo političko sluđivanje. To je moralni slom. To je čin izdaje svega onoga što je u Crnoj Gori ostalo časno, vezano za pravoslavlje, za antifašizam, za duh nepokoravanja koji nas je uvijek odvajao od poltronstva.

Kada tome dodamo da se posjeta dešava u momentu kada svijet obilježava Dan pobjede nad nacizmom, a vodeći svjetski državnici (uključujući predstavnike Kine, Indije, Mađarske, Srbije i drugih) odlaze u Moskvu – simbol otpora fašizmu i globalističkom zlu – Milatović pokazuje da mu je strana volja prije domaćeg glasa. I to strana volja koja, uz HIMARS rakete i milijarde „pomoći“, ne nudi mir, već nastavak uništenja.

Cinično je i bolno gledati kako jedna mala zemlja, koja ima svaki istorijski razlog da bude neutralna i slobodna, hita u zagrljaj čovjeku koji je spreman da uništi sve što ne odgovara NATO narativu. Zelenski je glumac – i to ne samo u televizijskom smislu. On je lutak kojim upravljaju interesi daleko veći od Ukrajine. A ko se druži sa lutkom, podržava i njene lutkare.

Govori se čak da će Zelenski potpisati neke sporazume o saradnji. Sa kim? Sa zemljom koja je, gle gadosti, uvela sankcije Rusiji, a sama je pod sankcijama pravde i časti? Šta će on potpisivati, šta ima da ponudi osim propagande, osim instrumentalizacije tuđe tragedije?

Ako već ne može da se ogradi od tog cirkusa, neka bar sačuva tračak časti i otkaže taj sramni doček. Jer ovakav potez nije samo dno – on je dno s betonom. Ni najveći neprijatelji Crne Gore nisu očekivali da će se ona tako lako dati uvući u igru satanizacije pravoslavlja, u slavljenje zapadnih slugu koji ruše vlastitu vjeru, kulturu i suverenitet.

I na kraju – hoće li Zelenski i kod Jakova, kao nekad na scenama kabarea, da „svira“ klavir na svoj način, dok Milatović diriguje horom protokola? Ako hoće– neka se zna bar jedno: ovaj sramni performans nije u ime Crne Gore. Jer Crna Gora, ona iz jula 1941. i ona što pamti 1916, nije ničija kurva. A izgleda da je baš takvom vide neki njeni sadašnji predstavnici.

Barski portal