Sloboda pod uslovom zakona: Dokle seže pravo na protest?

Dok se Srbija suočava s novim talasom studentskih blokada, javnost ostaje podijeljena između razumljive brige za slobodu izražavanja i sve veće uznemirenosti zbog načina na koji se ta sloboda sprovodi. Od kraja decembra, fakulteti su pod fizičkom blokadom malih, ali upornih grupa studenata. U posljednjim danima, protest se prelio na ulice – glavne saobraćajnice, mostovi, ključne komunikacije u gradovima blokirani su kontejnerima, barikadama, pa i tijelima demonstranata. Građani ne mogu da prođu, a ko pokuša, često bude izložen uvredama, pa i fizičkom nasilju.

Svaka ozbiljna demokratija mora povući jasnu crtu između slobode izražavanja i anarhije. Upravo tu crtu definišu Ustav i zakoni, koji su u Srbiji potpuno jasni kada je riječ o ovakvim situacijama.

Pravo na protest nije pravo na teror

Ustav Republike Srbije (čl. 54) garantuje pravo na mirno okupljanje. Ali taj isti član kaže: „Sloboda okupljanja može se zakonom ograničiti ako je to neophodno radi zaštite javnog zdravlja, morala, prava drugih ili bezbjednosti države.“ Zakon o javnom okupljanju (čl. 8 i 9) jasno propisuje da se skup ne može održati na način koji ugrožava bezbjednost, slobodu i imovinu drugih građana.

Blokiranjem mostova, ulica, ulaza u institucije, građanima se uskraćuje sloboda kretanja – ustavno pravo. Oni koji ne žele da učestvuju u protestu bivaju primorani da postanu dio njega. Demokratija ne znači da manjina tjera većinu da ćuti, već da svi imaju jednaka prava – i na izražavanje, i na slobodan život.

Mnogi građani u blokadi pozivaju se na „moralnu obavezu“ i „mirni protest“. Ali gdje je granica kada taj protest više nije mirno izražavanje, već oblik nasilja? Kada student, bilo iz frustracije ili ideološkog ubjeđenja, fizički napadne policajca, kad vrijeđa, gura, gađa, on nije više demonstrant – on je prekršio zakon. Zakon o javnom redu i miru (čl. 23 i 24) sankcioniše i verbalno i fizičko ugrožavanje službenih lica, a napad na policajca je i krivično djelo po čl. 323 Krivičnog zakonika.

Posebno je alarmantan incident u kojem je muškarac, ispred prostorija SNS, prijetio samospaljivanjem, polivši se benzinom u automobilu. Oko njega – grupa demonstranata. Policija je reagovala momentalno, razbila staklo, izvukla čovjeka, spriječila tragediju. Demonstranti i dio medija pokušali su to predstaviti kao „represiju“ – što je krajnje opasno izvrtanje istine.

Zakon o policiji (čl. 78 i 80) nalaže da pripadnici MUP-a moraju preduzeti sve mjere radi zaštite života. Šta bi bilo da je čovjek zaista upalio šibicu? Da li bi policija tad bila kriva što nije reagovala? U tom trenutku, to nije bio politički čin – već pokušaj samoubistva. Obaveza policije nije da „razumije“ razloge očaja, nego da sačuva život.

❗️❗️❗️ pic.twitter.com/RgyuHoTbQ5

— FTN SE BUDI (@ftn_se_budi) July 1, 2025

Na snimku se čuje kako demonstranti govore policajcima da su ustaše i da treba da ih je sramota, iako se na snimku jasno čuje da policija govori ljudima da se udalje i da se djevojci (koja vjerovatno snima), govori „Pomeri se, ima benzin“.

U javnosti se pojavila tvrdnja da policija „nema šta da traži“ na fakultetima, jer su oni „autonomna teritorija“. Ovo je dio šire medijske manipulacije kojom se pokušava predstaviti svaka zakonska intervencija kao vid represije. No, pravo stanje stvari je drugačije – i mnogo preciznije.

Ustav Republike Srbije u članu 72. stav 5 garantuje autonomiju univerziteta, ali ta autonomija se odnosi isključivo na naučnu, nastavnu i unutrašnju organizacionu slobodu rada, a ne na teritorijalni suverenitet. Univerzitet nije „država u državi“, niti ima imunitet od zakona i reda.

U tom smislu, nedavna prisustva policije u dvorištima i unutrašnjosti pojedinih fakulteta nisu nikakvo kršenje zakona, već njegova primjena u skladu sa nadležnostima.

Potpuno je legitimno da studenti i drugi građani izražavaju političke stavove. Ali nije legitimno da zauzimaju i zaključavaju institucije visokog obrazovanja, uskraćujući pristup drugim studentima, profesorima, osoblju i službama. Univerzitet nije privatni posjed – to je javna institucija od državnog značaja.

Veoma je opasno kada se protest pretvara u institucionalnu sabotažu. Uprkos idealističkoj retorici koja se širi društvenim mrežama i pojedinim medijima, nije svaka blokada moralna, nije svaka pobuna pravična i nije svaki otpor – legitiman.

Javnost mora biti svjesna: država koja dozvoli da mali broj glasnih pojedinaca blokira osnovno funkcionisanje javnog života, zdravstvenih ustanova, saobraćajnica, fakulteta i institucija – nije demokratska, već kapitulirana.

Sloboda nije anarhično stanje. Sloboda u demokratiji postoji zahvaljujući zakonu. Tamo gdje nema zakona, nestaje i sloboda. A ukoliko neko želi promjene – put ka tome nije kroz fizičku silu, histeriju i samopaljivanje, već kroz institucije, argumente, izbore i strpljiv rad.

Anarhija nije demokratija. I naravno, država ima obavezu da zaštiti i protestante i građane koji nisu dio protesta. U trenutku kada neko nekome brani da uđe na fakultet, ili zaposlenom da dođe na posao, ili pacijentu da stigne u bolnicu — to je prekoračenje granica slobode. A to nije stvar ideologije, nego zakona i elementarnog poštovanja drugih ljudi.