Riječ o knjizi poezije Marka Kovačevića „Ono što nisi znala“

 Protojerej starvofor Slobodan Boban Jokić

Večeras smo došli pred drevna vrata odaja poezije gladni i žedni prave riječi, slova i pisma sopstvenog jezika. Ovo slovo večeras je promišljanje o poetskom promišljanju prijatelja. Davno sam čuo riječi mitropolita Amfilohija u Duhovnom centru na večeri poezije Matije Bećkovića da je naš Tvorac, Prvi i Najveći Poeta-Pjesnik, Bog Živi, Koji je sve Svojom Rečju savršio i Koji se ogleda u Svom pjesničkom aktu stvaranja svega vidljivog i nevidljivog. Čudne i nesvakidašnje riječi: Bog Pjesnik. Da bismo razumjeli ove mitropolitove riječi poslužićemo se riječima velikog Jovana Dučića: „Odista, imaju samo dva tvorca u svemiru: Bog i pjesnik. Prvi sve počne, a drugi sve dovrši. Tajna pjesnikovog stvaranja isto je tako duboka i neobjašnjiva kao i tajna Božjeg stvaranja. Ne zna se kako je postalo pjesničko djelo, kao što se ne zna kako je postao kosmos. Od toga kako se jedno djelo začne u umu pesnika, i kako ono dođe do savršenstva izraza, to ne može ni sam pjesnik sebi da objasni.” Poezija je, vjerovao je u to Nastasijević, zapravo suštinski drugačiji oblik komunikacije od površnog i racionalnog jezika svakodnevnog opštenja, jer nastoji da prodre u dramatičnu dubinu lične i kolektivne duhovnosti.
I upravo u ovoj dramatičnoj tajni stvaralaštva i zapitanosti nalazimo pjesnika Marka Kovačevića. Prije nego što se zadržim na dvije teme koje su po meni obilježile zbirku poezije Ono što nisi znala, treba reći da su teme kojima se Kovačević bavio u svom poetskom prvjencu veoma raznovrsne, a možemo reći i u pojedinim trenucima i angažovane. Već na prvo čitanje vidimo da je njegova poezija molitvena i da je u intenzivnom dijalogu sa hrišćanskom vjerom, motivima i simbolima. Osim tog dijaloga njegova poezija ima i dodatni afirmativni odnos prema hrišćanskoj duhovnosti, nalazeći u njoj izvor smisla ne same pjesničke riječi nego i samog ljudskog postojanja.
Djelovi pjesama su molitveni vapaji ali i cijele pjesme su svojevrsne molitve: „Otimaš srca sa granica pogibija, umivaš nam grijehom oprljano lice, samo likom svojim blagim Djevo čistaja, samo ljubavlju Česnjejšaja Vladičice“ (O Gospojini). U ovim stihovima, a vidjećemo i kasnije i u drugim stihovima, nalazimo je da molitva, kao što svetitelji uče i svjedoče „majka suzâ i njihova kćerka u isti mah, umilostivljenje za grijehe, most kojim se prelazi preko iskušenja, grudobran koji štiti od svake muke“. I zato ovakve autorske molitve uvijek nose trag intimne drame. Zbog toga je Ivan V. Lalić sklon stavu da je poezija, po svojoj zagledanosti u dimenzije matafizičkog, zapravo oduvijek željela da bude poput molitve, što je ubjeđenje koje su dijelili mnogi pjesnici, i tumači poezije.
Kovačević u svojim pjesmama govori o ljubavnim traganjima, bratskoj mržnji i „jami u koju bi brat sa nama“, smrti „koje shvatiš da je mnogo“, ljudima i kako „onog do sebe ne vidimo“. Govori o Nikoljdanu kao danu rođenja one što mu je život darovala i piše molitvu za nju na taj dan. Onda je već pred ikonom Trojeručice u Hilandaru kojoj molitvu govori „pod tri ruke Tvoje ja sam spuštʼo glavu, i činio poklon željan Tvog skrovišta, ne, nisam tražio ni spasenje ni slavu, već samo naručje u nedrima troručišta“. Kroz poeziju dalje hodočasti do Ljeviške kojoj u zenici oka svog traži lik i shvata da je došao kući, pa ide dalje do slavne Studenice u kojoj se Liturgija služi, a koja je „zavatka iz koje vri Voda živa“, pa onda do Ostroga gdje se pita je li došao ili je doveden. Piše i o jeziku srpskom, zastavi, bratu Krajišniku, Nikšiću, Pragu, Moskvi i td. Kada o pomenutom piše pjesnik se obraća lično, svakome i svemu se obraća lično i imenom, sve je u odnosu kod njega, ne u samodovoljnosti, sve je iz sopstvenog srca da bi se moglo govoriti iz srca stvari. U tom odnosu prema voljenoj ili agiografskim, istorijskim ili poznatim ličnostima, sebi samom, ili desakralizovanom svijetu ogrezlom u pohlepi, nesrećama i bratskoj mržnji koje ta pohlepa izaziva, ima i bola i tjelesnosti, gdje riječi plamte i organi vibriraju, ali ipak je sve tako lično, intimno, tužno, lomno, bolno, suzno, jer nema pjesnika bez graničnih situacija smrti, patnje, ljubavi, borbe, stradanja, slučajnosti, istine, slobode, a opet sa druge strane, sve može biti blistavo i lijepo, kao sav naš život koji je, ako je život, život u duhu.
Da se vratim na pomenute dvije za mene centralne teme ove zbirke. Prva je tajna majke. Majci je posvećeno najviše pjesama u ovoj zbirci. Kada u Trojeručici pjeva: “U susret Tvom prazniku što s tri grli ruke, sjetih se svetog lika moje majke, koji poput onog, iz kista Svetog Luke, ne bledi i ne stari kroz sve ove hajke… I dok noć letnja ka prazniku hrli, preda mnom svetli lik moje majke, treća joj ruka izrasta da grli, dušu sina svoga da spase od hajke“, Marko svjedoči istinu da je zemaljsko materinstvo simvol najuzvišenijeg materinstva – Bogomaterinstva. Sličnu misao nalazimo i u pjesmama O Gospojini: „Glas majki svih iz tvoje se ikone krene“ i u Svetioniku: „Košnica mladosti iz koje med se vrca, sa kojim se gradi – hram mlekopitateljni“. Majka voli na način koji je obrazac voljenja i ikona one čudesne ljubavi pred kojom pada logika stvorenog svijeta, ljubavi koja voli ne tražeći svoje. Najlepše i najtoplije riječi najtananiji i najdublji pokreti srca u zbirci Ono što nijesi znala upućeni su majci. Ona je milost i nada, blagost i toplina, uteha i pribežište, radost i praštanje. U trenucima najtežeg stradanja, srce zna za samo dva vapaja: „Bože moj“ i: „Majko moja“, jer „majka je jedina sigurna luka“ i „ogledalo duše“ (Devojčica). Zato je majčinstvo neizrecivi dar milosti i ljubavi Božije, a svaka je majka pozvana da na dar odgovori uzdarjem, to jest rađanjem, vaspitanjem i podizanjem djeteta u ljubavi i nježnosti materinskog bića. Svu ovu istinu nalazimo kroz poeziju Marka Kovačevića, koju možemo krunisati riječima umnog pjesnika Tina Ujevića: “Srce je majke srce Bogomajke”.
Kroz tajnu majke dolazimo do druge teme, a to je tajna vječnosti. Kada govori o upokojenim majci, ujaku, Eru, Bori Čorbi, Vukosavi, Ljubanu Pješčiću, Milki, malom kumu i ostalim upokojenim, on im pali kandilo i svijeću u kojima nestaju granice između svjetova. On njih svoje bližnje, iako to odsustvo „tišti bivstvo“, otima od smrti i ide dalje, prelazi tu granicu koja dijeli život i smrt da bi se u prostorima onostranog susrela sa Bogom. Vječnost je utjeha ali i Nada vječne mladosti i nerastajanja: „Bila si jedna Ti seljanko, kraljice, storučice, brižni cvijete moj, koji su odgajile Dučice, Bila si jedna Ti – djevojčica vječnosti“. Osjećamo kako nastaju ovi stihovi u osami kad se sve utiša, i zaplače se u tišini nemoćan za bilo kakvo osećanje. U toj osami i suzi pjesnik se i ne libi da ovu tajnu vjere i vječnog ponovnog susreta preispita u dubini svoje duše kroz pitanja i sumnje. Zato im se vjeruje da su iskrene i istinite. Iz tog ognja sumnje i pitanja dolazi i iskupljenje i izbavljenje u Vjeri, Nadi i Ljubavi „što podnosi žrtve i ne priznaje umrle za mrtve“. Ovo su možda najljepši stihovi „ne priznaje umrle za mrtve“ jer tom „Ljubavlju im neda da umru“, jer tu nije kraj. Evo stihova iz pjesme Prigrljeni koji nam takođe govore u čemu je vjera pjesnikova: „Gdje ćemo naći punoću, Utjehu, naše bližnje, u krilu Svevišnjeg. Ali ga vraćam i učim, da se uzda u Vjeru da će tako biti, da gajimo Nadu neugaslu, a od svega toga veću, Ljubav prema Gospodu, koji će nam dati blagodat, da u Njegovom krilu prigrljeni, svi zajedno bivstvujemo u Vječnosti“. Ili stihovi iz Ti znaš suzu moju: „Ti znaš suzu moju, ona se često otima, kristalno plavu boju kanutu životima, kroz koju palim svijeću, da ti se k duši popenje i njome vapijem radost što daruje Vaskrsenje“. Vaskrsenje. Kamen je odvaljen, plaštanica složena, anđeo tiho sjedi. Smrt nema šta da čuva. Pobijeđena je, ponižena, razoružana. Anđeo izgovara rečenicu koju ljudsko srce od tada ne prestaje da pamti: „Što tražite Živoga među mrtvima?“ (Lk. 24, 5). Kovačević svojom poezijom ispovijeda da Hristos nije pobjegao od smrti. Sišao je u nju, do dna. Ne samo kao stradalnik, već kao Pobjednik koji ulazi u carstvo smrti ne da bi je prihvatio, nego da bi je uništio. Zato Vaskrsenje nije jedan dan, jedan praznik, jedan trenutak u crkvenom kalendaru. Ono je temelj svega što jesmo i čemu se nadamo. Bez Vaskrsenja, vjera je prazna, propovijed uzaludna, život tragičan (1Kor. 15, 14). Sa vječnošću i Vaskrsenjem, svaka suza dobija smisao, svaka bol postaje put, svaki grob postaje seoba.
I da završim. Poeziju Marka Kovačevića vidim kao traganje bez patetike, ili bolje reći – ne bojeći se patetike, traganje za onim suštinskim u pjevanju, onim jedinstvom u mnoštvu, mnoštvom u jedinstvenosti, onim potencijalom riječi da bude čovjek, a čovjeka da bude ikona.