Propagandni teror nekada respektabilnog glasila „Prosvetni rad“

Nekada uvaženo glasilo prosvetnih radnika u Crnoj Gori, „Prosvetni rad“, koje je ranije donosilo metodičke upute za kvalitetniji vaspitno-obrazovni proces, već godinama ne radi na svom osnovnom cilju, pretvorivši se u propagandni pamflet Demokratske partije socijalista.

Kulturni teror koji se sprovodi putem „Prosvetnog rada“ (lista čiji je izdavač Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, osnivač Ministarstvo prosvete, a plaćaju ga građani Crne Gore) počeo je otcjepljenjem Crne Gore 2006. godine, odnosno statutarnom odlukom iz 2007, kada se za sve zvanične državne dokumente i izdanja počela koristiti latinica umjesto ćirilice.

Nasilna hiperijekavizacija

Činjenica je da su do početka devedesetih godina 20. vijeka svi listovi i časopisi koji su izlazili u Crnoj Gori štampani ćirilicom: „Pobjeda”, „Stvaranje”, „Ovdje”, „Istorijski zapisi”, „Omladinski pokret”, „Prosvjetni rad”, „Vaspitanje i obrazovanje”, „Univerzitetska riječ”, sve lokalne novine, sve novine radnih organizacija i sve novine organizacija društvenih djelatnosti. Ćirilicom su isključivo štampani i svi godišnjaci Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, svi udžbenici i đačke lektire u izdanju Zavoda za izdavanje udžbenika.

Prvi korak u novocrnogorskom vizuelnom oblikovanju lista „Prosvetni rad“ bilo je transliteracija ćirilice u latinicu.

U sadašnjem izdanju lista slovo J je posebno apostrofirano, nasilna (i pravopisno neutemeljena) hiperijekavizacija se dosljedno sprovodi u riječima: predsjednik, sjednica, sjetiti se, dječji…

Ističemo da je na sajtu „Prosvjetnog rada“ nemoguće pristupiti arhiviranim izdanjima koja su štampana ćirilicom.

Prosvjetni ili rad DPS-a?

Sadržaj lista (uzećemo kao primjer broj od oktobra 2016.) upućuje na zaključak da se list više bavi planom i programom Demokratske partije socijalista nego školskim planom i programom.

Naslovnicu tako krase naslovi izjava Mila Đukanovića, Filipa Vujanovića i Predraga Boškovića.

List obiluje napisima o NATO integracijama, kao da je riječ o političkom, a ne vaspitno-obrazovnom glasilu.

Od istorijskih tema, u podlistku imena „Crnogorski identitetski glasnik“ tretiraju se teme poput „crnogorske samobitnosti“, djela Sekule Drljevića, Tuđemilska bitka…

Nigdje zvaničnog naziva jezika

Interesantno je da se zvanično prihvaćen naziv službenog jezika i predmeta koji ga izučava (crnogorski-srpski, bosanski i hrvatski jezik i književnost) ne navodi punim imenom već se negdje skraćuje u „maternji“, negdje u „crnogorski“.

Primjer za to je intervu sa dobitnicom nagrade „Oktoih“, prof. Mirsadom Bibić Šabotić iz Rožaja. Na naslovnici lista stoji isječak iz intervjua, gdje se navodi da je dobitnica „Oktoiha“ „profesorica crnogorskog jezika i književnosti“. U unutrašnjosti lista, gdje je dat cjelokupan intervju, u biografiji prof. Bibić Šabotić navedeno je da ona predaje „maternji jezik“.

A gdje su djeca u svemu tome? Na samom dnu… U ćiriličnoj rubrici „Đečiji svijet“…