Podrška „magarećim godinama“

Piše: Jovan Lakićević

Ne spadam u apologete, ne samo aktuelne, nego niti bilo koje vlasti. Mislim da novinar treba da bude opozicija, ili, blaže rečeno – kritičar svakom režimu. Naravno, ne i državi.
Što se tiče takozvane prozapadne opozicije, čiji su trenutni korifeji Marinika, Sabahudin – Dinko, Ana, Čanak i družina, (novosadska grupa) , malo je reći da ih – prezirem! I znam da u tome uopšte nijesam usamljen.

Šta, da se kaže o političkim protuvama iz NVO, koje se za pozamašne svote iz inozemstva, već godinama svojski i uporno trude da po zamislima anglosaksonskih planera i trudbenika, nestane i srpske države i srpskog korpusa! Rok je – 30.ta godina.
Niko dosad nije ni pokušao da bar približno prebroji agente-spavače, koji su ovih dana i noći listom probuđeni. U jednom od prethodnih tekstova pomenuo sam brojku od 42 hiljade nevladinih (odnosno, potencijalno antivladinih) organizacija u Srbiji. Ako se izuzme nekoliko desetina patriotskih, humanitarnih i njima sličnih organizacija, preostaje čitav korpus, pomnožen sa brojem zaposlenih, recimo tri, potencijalnih rušitenja, ne samo režima, već, po potrebi, i – države!
Ovoga puta osvrnuo bih se na fenomen aktuelne takozvane studentske pobune, protesta i blokada, čiji smo svjedoci.
Podsjetio bih, na početku, da je rezultat svih studentskih pobuna u potonjem vijeku, , uključujući i one masovne u Evropi 68. i one na Tienmenu 89., i drugdje, ravan – nuli!
Ne bih ovom prilikom da spominjem, ali, ipak, hoću, onaj vaistinu tragični 27.mart 41. koja će Srbe koštati 1.600.000 žrtava, u kojoj su, opet, prednjačili studenti, u izvdedbi naših viševjekovnih „prijatelja“, Engleza…
Ne znam šta će naši „vječiti saveznici“ iz MI6, reći za ovu najnoviju studentsku b e z b o j n u revoluciji,( ako ne računamo krvave satanističke šake na plakatama), čiji tragovi, sve su prilike, vode do Tavinstok instituta na periferiji Londona, Zamolio bi ih, kao i njihovu sestrinsku CIAu i BND, da nas ne drže duže u neizvjesnosti, jer pocrkasmo od radoznalosti da saznamo o kakvoj se „pobuni“ i sa kojim ciljevima, radi!
Da budem iskren, pojma nemam, baš kao ni većina građana Srbije ( o seljacima da i ne pričam) šta su nam to, ovoga puta spremili! Donekle me tješi saznanje da više ne zna ni ogromna većina studenata koji u ovim najnovijim uličnim predstavama, teferičima , kermesima, žurkama i dugoim međugradskim šetnjama sudjeluju! (To im se baš ne uklapa u komemorativne namjere i petnaestominutna ćutanja na početku skupova!)
O tome svjedoči bar nekoliko pokušaja anketa… Svi kao zavjerenički ćute… Niko od njih više i ne spominje one prvobitne četiri tačke, vezane za pogibeljnu nastrešnicu u N. Sadu, koje su , valjda, od strane aktuelne vlasti, ispunjene…
Šta, opet, da se kaže za iskrene aplauze „plenumaša“ filmskom prikazu od prije 20 godina, u kome se besramno vrijeđaju tri nacionalna simbola, Crkva, vojska i srpska zastava? (riječ je o učinku nekog valjda hrvatskog reditelja za srpske novce, o predstavi „Đinđić“). Šta bi rekle njihove kolege sa Pravnog, Fakulteta organizacionih i Političkih nauka, koji nijesu bili u prilici da prisustvuju ovom zanimljivom igrokazu?
Hoće li nam neko reći – šta su konačni zahtjevi tzv studentskih „plenuma“, čiji su organizatori i protagonisti, i nakon više mjeseci, ostali apsolutno nepoznati? Vidimo da neće. Neće ni naši organi bezbjednosti, valjda iz uviđavnosti i obzira, da ne uznemire nma prijateljske „službe“ na Zapadu.
U pomanjkanju pravih objašnjena, ostaje nam, kao i obično, da nagađamo.
Mislim da je prvi od zamišljenih ciljeva već ostvaren u odgovorima na banalno pitanje: „Da li podržavate studente?“, – upravo je napravljen pretpostavljeni jaz u srpskom korpusu, koji uskoro može dobiti oblik provalije! Jer, podjela prateće publike je očigledna i seže sve do porodica!
Mnogi su, bez ikakvog razmišljanja, požurili da „na neviđeno“ javno podrže studente „jer su oni, zaboga, budućnost zemlje“, „po pravilu (samo ne znam kojem) progresivna mladost kojoj se mora vjerovati“, pa sve do kvalifikacija koje su ih promovisale u „stubove društva“…
Gotovo da se nigdje nije moglo čuti – u čemu ih to podržavaju!
Ovih dana sam se sjetio masovne i bezuslovne podrške „najvećem sinu naših naroda i naradodnosti ( za koga ni do danas nije utvrđeno, kojih!) Dobro, blanko podršku imaju sportski klubovi i reprezentacije, ali to je već nešto drugo. Ovdje je na sceni – gola, odnosno, djelimično prikrivena, politika! Ostala je i dalje zagonetka – koja li je to vrsta od raznobojnih revolucija…
Očekivati, ili tražiti podršku za neke slojeve, ili djelove društva, koji imaju oblik političkog organizovanja sa apsolutno nejasnim ciljevima, mislim da je apsurdno, da ne kažem – besmisleno. Zar nijesmo, koliko juče, imali eksperiment sa crnim PETIM oktobrom, kada smo doživjeli tragičnu sudbinu razbijene, rasprodate i zarobljene kolonije, od čega se još nijesmo oporavili? Hoćemo li, nakon četvrt vijeka, da probamo još jednom?
Ja, valjda zbog godina, radije ne bih, bar ne bez jasne alternative. Jer ona priča – ajde da skinemo ove „nezasite foteljaše“, da ne ređam ostale „epitete“, pa ćemo poslije vidjeti šta ćemo i kako ćemo“, ne priliči ozbiljnim ljudima. Radije bih da malo sačekamo i vidim kakva će nam,od sadašnjih studenata, koliko sjutra biti „intelektualna elita“, pa ćemo onda lakše suditi. (Zahvaljujući, pored ostalog i „Bolonji“, veoma sam skeptičan!)
Da li bi neko, kao nerazumnoj osobi, mogao da mi kaže – šta li je to danas naša društvena elita? Da li je to ono što nam se godinama mota po raznim „zadrugama“, ili pabovima (splavova, bar na Savi više nema!), ili po nekim strankama? Odavno se ne oglašava ni Klub književnika….. Neko pomenu nekakvu Drugu Srbiju, ali mi ne rekoše gdje stanuje… Znači li to da smo ostali bez elite?
Koliko mi je poznato, danas nijedan sloj društva nema tapiju na „izuzetnost i posebnost“. Nekad je to, doduše, bila „radnička klasa“.
U ovom času prisjećam se riječi Arčibalda Rajsa, koji je bio zaljubljen u srpski opanak i srpsku vojničku šajkaču, odnosno – srpskog seljaka i ratnike, čije je srce, po njegovoj želji, sahranjeno na vrhu Kajmakčalana: „ najgori dio srpskog naroda jeste njegova elita!“
Prošlo je, dakle, 25 godina kada smo petog oktobra dali masovnu podršku našim pubertetlijama, ili, računajući studente, „starijim maloljetnicima. To su se u našem narodu nekad zvale – „magareće godine“! Ne znam samo otkud to, mada značenje mogu da naslutim. Prevedeno – dali smo podršku – magarećim godinama!
Vidjeli smo našto je to ispalo i kako se zvršilo. A, možda, i nije?
Sad se, valjda, nešto slično od nas, ponovo očekuje.
Propustio sam da kažem da smo tada, na neki način, iznevjerili naše viševjekovne prijatelje Engleze koji su od Srba uzaludno očekivali, ako ne početak manjeg, simboličnog građanskog, bratoubilačkpg rata, kao, recmo, 41., ono bar nekoliko potočića srpske krvi na Trgu ispred Skupštine. Zaista, ne bi imalo mnogo smisla da ih još jedared, u kratkom vremenskom razdoblju – razočaramo!
Najzad, kad se već priča o mladosti kao nekoj političkog prednosti i preimućstvu, nije na odmet još jedno podsjećanje. Zanimljivo je iskustvo Stare Grčke, Aristotelove i Platonove, kao kolijevke demokratije: u Parlament, ili, tačnije ,Senat, nijesu mogle biti izabrane osobe mlađe od 60 godina!