Peticija bez smisla: Kako se ekolozi, LGBT NVO i antifašisti ujediniše protiv vjeronauke!?

Nedavni tvit Nebojše Babovića sabrao je na jednom mjestu potpise brojnih NVO organizacija koje, pod parolom ljudskih prava, oponiraju vraćanju vjeronauke u obrazovni sistem Crne Gore. Ono što zaprepašćuje nije samo broj organizacija koje potpisuju ovu inicijativu, već i njihova suštinska poruka: da znanje o vjeri, identitetu i kulturi treba da bude uklonjeno iz obrazovnog sistema.

A evo i potpisnika peticije protiv vjeronauke. Samo po nazivima organizacija se vidi da većini ni u kakvom opisu posla nije bavljenje školstvom, pa ni civilnim društvom. NVO za multiplu sklerozu, ekolozi, policajci i posebno pokvareno od NVO koje se kriju iza romskog i bošnjačkog… pic.twitter.com/kzP1I7WhLV

— Nebojša Babović🔥 (@brodonacelnik) April 15, 2025

Ako se pažljivije pogleda spisak potpisnika, on prerasta u nešto što traži tumačenje bliže žanru apsurdne drame. Jer, protiv vjeronauke su se, osim očekivanih „boraca“ za ljudska prava, potpisali i: Opštinsko udruženje oboljelih od multiple skleroze, ekolozi, antifašistički frontovi, pa čak i razne lokalne eko-zeleno-trans aktivističke grupe. Kao da je vjeronauka najnoviji zagađivač atmosfere ili simptom autoimunog poremećaja. Među potpisnicima su „Centar za građansko obrazovanje“, „Institut alternativa“, „Akcija za ljudska prava“, „Kvir Montenegro“, i drugi koji sebe vide kao savjest društva. Međutim, njihova borba protiv vjeronauke otkriva duboko nerazumijevanje demokratije, obrazovanja i same suštine ljudskih prava. Ta neobična koalicija, u kojoj se pacijenti, aktivisti za zaštitu biljaka i ideološki nostalgičari iz vremena JNA ujedinjuju protiv učenja o deset Božijih zapovijesti, predstavlja svojevrsni fenomen balkanske stvarnosti. I sve bi to bilo smiješno – da nije toliko simptomatično.

Među njima se, očekivano, našla Jovana Marović, poznata po svojim demokratskim vrijednostima koje isključuju sve srpsko. Ali zašto bi i očekivali da Jovana Marović išta zna o vjeri, kad ne zna ni o maloj Crnoj Gori. Poznato je da je ona u Staru Crnu Gorru svrstala 7 brda.

„Ovima što se sprdaju da ne znamo istoriju: Stara Crna Gora je bila 7 brda i 4 nahije i imala je autonomiju gotovo sve vrijeme. Kad uđete u muzej Kralja Nikole, postoji mapa Otomanskog carstva i jedna crvena oblast na njoj: crnogorska brda koja nikad nisu osvojili. Oni znaju da se šale i kažu da ih je mrzelo da se penju, ali to je tako. Nema na čemu“, napisala je Marović.

Jer, u osnovi svega nije vjeronauka kao predmet – već strah od identiteta, od korijena, od svega što je dublje od prazne fraze „ljudska prava“. Vjeronauka nije misionarenje. Ona ne tjera nikoga da vjeruje – ali uči mlade ljude o tome šta je duša, šta je savjest, šta znači istina, odgovornost, žrtva, pokajanje. To su univerzalne teme, koje ne poznaju granice vjeroispovijesti. One pripadaju i pravoslavcu i ateisti, i vjerujućem i agnostiku – jer pripadaju čovjeku.

Oni koji poznaju vjeru svog naroda, njegovu duhovnu vertikalu, i koji razumiju razliku između obreda i suštine – to su intelektualci. Bez tog znanja, svaki pokušaj da se govori o društvu, vrijednostima i ljudima ostaje površan, ideološki, često pun mržnje. Obrazovana demokratija ne podrazumijeva ignorisanje sopstvenog nasljeđa, već upravo njegovo razumijevanje. Demokratija i tolerancija ne mogu da počivaju na neznanju, već na znanju, učenju, susretanju različitog.

Naravno, sve ovo ima dublje istorijske korijene.

Tokom druge polovine 20. vijeka, Crna Gora, kao i čitav region, prošla je kroz period komunizma – ideološkog sistema koji je, pod izgovorom progresa i jednakosti, sistematski uništavao vjerske zajednice, duhovne autoritete i svaki oblik metafizičkog mišljenja. Bog je zamijenjen partijom, oltar centralnim komitetom, a molitva je ustupila mjesto političkom parolu. Umjesto pokajanja – samokritika, umjesto liturgije – kongres.

Komunizam nije samo ignorisao Boga – on je htio da ga ukine. I u toj borbi, za sobom je ostavio razorenu duhovnost, krvave represije i kulturnu pustoš. Taj nasljeđeni refleks – da je sve što dolazi iz vjere reakciono, mračno ili opasno – i danas živi, upravo u onim strukturama koje sebe smatraju „avangardom demokratije“.

Treće jutro za DPS, oglasila se i Marović: PES da raskine koaliciju sa ZBCG

Prava demokratija nije anarhično odbacivanje tradicije. Prava tolerancija ne znači da svi moraju zaboraviti ko su i odakle potiču. Naprotiv, prava, obrazovana demokratija podrazumijeva znanje o sebi i poštivanje drugog. A vjeronauka je, upravo, prvi korak ka tom saznanju.

Onaj ko se boji da djeca nešto nauče – ne brani prava, već sopstvenu plitkost. I zato nije čudo što najveći protivnici vjeronauke najčešće dolaze iz redova neostvarenih aktivista, akademski tankih i ideološki frustriranih.