Od ličnosti do maske

U dnevničkim zapisima, koje je Borislav Pekić pisao in continuo skoro cijeloga života sa asketskom predanošću, negdje sredinom sedamdesetih godina, osvrnuo se i na rizike simulacije kod insekata pozivajući se na Darvinove uvide sa njegovih prirodnjačkih putovanja.

Tako Sphinx i Callima, ma kako se svojski trudili da glume da su grančica ili uveli list kako bi zavarale i odbranili se od komšijskih predatora, uvijek ostaju ono što jesu, gusjenica i leptir. Ako je to u entomološkom svijetu opravdano, jer je to jedini način da ostanete ono što jeste, da mimikrijom zavarate da nijeste ono što jeste a što i drugi znaju da jeste to što ste, u ljudskom svijetu stvari su malo komplikovanije. Čovjek pretvarajući se i prilagodjavajući se novoj ulozi, konvertira iz nečega ili bolje reći nekoga u ništa ili nikoga postajući trajno ono u šta se glumom uživljavao. I tu imamo tradiciju velikog i sjajnog glumišta sa antologijskim ulogama.

Mogao bih nabrojati neke od savremenih najznačajnih glumačkih ostvarenje ali bojim se da bi se odmah neki prepoznali pa eto drame suočavanja sa bivšim samim sobom. Ma kako se nevještom i nepažljivom čitaocu činilo da je riječ o o epizodnim i karnevalskim ulogama stvar je ozbiljnija jer nije samo riječ o glumi već o svojevrsnoj devalvaciji humaniteta ili o devoluciji čovječnosti. Jasno je da svako može ponekad glumiti da je neko drugi, uglavnom bolji pred drugim ali stalno i pred samim sobom mogu samo izuzetni. Možda je i zato u kanonskom pravu Pravoslavne crkve jedna od kanonskih smetnji za stupanje u klir bila i da kandidat ne može biti glumac. Ali kako se može nešto što je stvarno i živo kao ličnost pretvoriti u surogat toga u lik i ostati trajna odrednica nosioca maske? Jedna mala knjiga, biblijica rekli bi Grci, koju sam pročitao kao student i koja mi je tokom kasnije akademske karijere služila kao filozofsko teološki bedeker, a koju sam rado i često zbog jednostavnosti i preglednosti uvida preporučivao studentima, otkrivala mi je jedan drugi horizont zasnovan na autentičnosti postojanja i na nemogućnosti korupcije života. Riječ je o knjizi „Od maske do ličnosti“ Jovana Zizjulasa mitropolita Pergamskog i jedno vrijeme predsjednika Atinske akademije kojeg sam kasnije i upoznao tokom svog poludecenijskog boravka u Grčkoj. Svega onoga što je u toj knjizi bilo, da je ličnost plod zajednice, mogućnost da postanemo iz ničega nešto odnosno neko, da nas utemeljujući čin kreacionističke kosmogonije dovede do punoće postojanja kao blizine i intimnosti drugosti drugoga, taman toliko izvan knjige nije postojalo ni tragova takvog odnosa. U toj paralaksi ontologija se pretvarala u onkologiju a personalnost u patologiju.

Ma kako se trudio da racionalizujem taj hibris i dovedem ga u neki smišljeni diskurs u kojem bih mogao opstati i živjeti, sve mi je teže to polazilo za rukom. Nije od pomoći tu ni Česlav Miloš sa njegovom vivisekcijom zarobljenog uma u totalitarnim društvima jer ono što je zarobljeno ili zatvoreno može se i osloboditi ili popraviti kako je to u mehanističkoj verziji komunističke elite izvedeno na slučaju Golog otoka. Ne, u crnogorskoj stvarnosti gluma koju je taj oblik ketmanizma porodio dovelo je do trajne i nepopravljive kontuzovanosti. Nije dovoljno samo u toj hibridizaciji života izgraditi novi identitet na masci već je nerazdvojivi dio toga procesa bio i pokušaj da se i onaj drugi na čijem se identitetu i zasnovalo moje postojanje uništi i razori. Taj fenomen imele razara i mogućnost bilo kakve zajednice ili šume i stvara univokalni teatarski prostor na kome su moguće beskrajne scenske improvizacije. A tamo gdje je gluma zasnovana na improvizacijama i život je zamjenjen pozorištem a ličnosti maskama. Sjećam se kako su pokojni Danilo Lazović i Pavle Vuisić pred nekom scenom u filmu, sjedeći u improvizovanom bifeu, pogledavši se rekli: Hajde da ovo odigramo ali da ne glumimo. Skidajući svoje maske možda ćemo i moći uzviknuti vidjevši jednoga dana da je i car go.