Nije svaki Srbin pravoslavac
1 min read
Ilustracija: Branislav Knežević
Autor: Jelena Čalija
Uz vest da je u albanskom gradu Fijeri počela organizovana nastava srpskog jezika za Srbe iz te zemlje, dobili smo i informaciju da u tri sela u okolini ovog grada živi više od 500 srpskih porodica muslimanske i hrišćanske veroispovesti. U matici, Srbiji, oko 85 odsto stanovništva izjasnilo se na poslednjem popisu iz 2002. godine kao pravoslavci, a u nekim krugovima srpstvo se vezuje za pravoslavlje, pa je po tim razmišljanjima Srbin samo onaj ko je pravoslavan. Srbi nisu bili, niti jesu, niti moraju biti isključivo pravoslavne veroispovesti, objašnjava protojerej-stavrofor Zoran Krstić, profesor kanonskog prava i hrišćanske sociologije na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu.
– Apsolutno poistovećivanje vere i nacije nam je ostalo kao tursko nasleđe. Krstovaskrsni podvig Gospoda Isusa Hrista označava početak postojanja crkve kao novog čovečanstva, novog roda, novog Izrailja. Hristos nas je iskupio Bogu iz svakog roda i jezika, naroda i plemena. Po svoj prirodi, dakle, crkva ima saborni, vaseljenski i nadnacionalni karakter. Ona ne deli ljude ni po kakvoj osnovi bilo nacionalnoj, bilo rasnoj, bilo starosnoj, bilo rodnoj, bilo klasnoj ili staleškoj. Ovakav karakter crkve ne podrazumeva potiranje i brisanje razlika između ljudi ili između naroda. Naprotiv, svaki čovek i svaki narod je prizvan da sa svojim specifičnim darovima uđe u crkvu – ističe protojerej-stavrofor Zoran Krstić.
Pravoslavlje je nesumnjivi deo nacionalnog identiteta Srba i naš narod čuva i razvija svoj nacionalni identitet kao deo svog opšteg identiteta, onoliko koliko se rukovodi temeljnim hrišćanskkm vrednostima u svom svakodnevnom životu, ističe sagovornik.
– U crkvu se ulazi i u njoj živi slobodnom voljom. Sloboda veroispovesti je preduslov svake zdrave religioznosti. To podrazumeva da ako Srbi po rođenju mogu da budu agnostici ili ateisti, na šta smo navikli, mogu isto tako svojim slobodnim opredeljenjem da postanu muslimani, budisti i slično. Pitanje da li su pojedinci ili grupe nekada u istoriji nasilno prevođeni u druge vere jeste pitanje greha i zločina tih drugih. Ono što je za nas bitno jeste to da bezuslovno poštujemo verska opredeljenja naših bližnjih i onda kad se sa tom činjenicom ne slažemo. Pored zloupotrebe slobode veroispovesti, istorija poznaje i zloupotrebe crkve i hrišćanstva u nacionalne i političke svrhe. Svaka nacija može da nađe svoje mesto u crkvi, ali crkva nije sluškinja nijedne nacije niti je Hristos bilo čiji plemenski bog. Zloupotreba ovakve vrste je naročito bilo tokom 19. i 20. veka u periodu stvaranja nacionalnih država na Balkanu kada su mlade i nestabilne nacionalne države koristile pravoslavlje za unutrašnju integraciju stanovništva, ali i za spoljašnju konfrontaciju, pa čak i prema istovernoj, pravoslavnoj braći, ističući prvo nacionalni pa tek onda pravoslavni identitet – kaže otac Zoran.
Kada bismo se, na primer, vodili tezom da su Srbi isključivo pravoslavci, odrekli bismo se i dela naše istorije. Nešto više od 20.000 Srba katolika živelo je u Dalmaciji i Boki u 19. veku, najviše u Dubrovniku, Splitu i Zadru, a njihov uticaj bio je znatno veći od udela u ukupnom stanovništvu, koji je činio između tri i četiri odsto, objašnjava istoričar Čedomir Antić. On ističe da se srednjovekovna Srbija prostirala obalom do Omiša, a kasnije i do Stona, pa su mnogi srpski krajevi u primorju bili u određenim razdobljima katolički, kao i da su brojni naši vladari bili katolici.
– Srbi katolici su bili politički Srbi. Njihova porodična tradicija je bila katolička. To je išlo dotle da je austrougarski podanik, katolik Lujo Bakotić, a ne neki pravoslavni vladika, pregovarao o konkordatu sa Vatikanom u ime Kraljevine Srbije. Pero Budmani, filolog, rođeni Splićanin, iz revolvera je pucao na učesnike pogromaških demonstracija protiv Srbije koje su usledile posle Sarajevskog atentata 1914. godine.
Asimilatorske procese je dozvolila Kraljevina Jugoslavija, a ubrzala ih i dovršila komunistička vlast posle 1945. godine. Odnosi su bili složeni, ali manje napeti nego što bi bili danas. Ne znam da li se iko tako izjasnio u novije vreme. U Splitu je na poslednjem popisu izbrojano devetoro Srba. U Istri se više građana izjašnjava kao Srbi nego što ih je spremno da priznaju da govore srpski jezik– napominje Antić.
Srbi muslimani jesu ili, tačnije, mogli bi logično biti pripadnici srpskog naroda koji su u određenom trenutku primili islam, ističe orijentalista Darko Tanasković, dodajući da je tokom viševekovne osmanske vladavine na Balkanu priličan broj Srba, odnosno slovenskog stanovništva za koje se s razlogom može pretpostaviti da je bilo srpsko, prešao na islam.
– U periodu stvaranja modernih nacija za naš prostor je ključni kriterijum za nacionalno razdvajanje etnički i jezički bliskih i srodnih narodnosnih grupa postala verska pripadnost. Zbog toga je gotovo potpuno ukinuta mogućnost da Srbi budu, kako je govorio još Vuk Karadžić, „svih triju zakona“, što je umnogome suzilo opseg srpskog nacionalnog (samo)određivanja. Neretko i protivno osećanju Srba muslimanske vere, jedinim prirodnim stanjem smatralo se, i smatra se, da Srbi mogu biti isključivo pravoslavni, a danas, naravno i ateisti, ali s pravoslavnom tradicijom. Srbi muslimani su, tako, usmereni ka nacionalnom identifikovanju sa svojom verskom pripadnošću, odnosno ulivanju u naciotvorni proces čiji je konačni izraz bošnjačka nacija. Mnogi pojedinci koji su religijski ili kulturno-tradicijski bili muslimani, nacionalno su se osećali Srbima, a neki istaknuti su to i u novije vreme javno iskazivali. Statistički, a i politički, to je, međutim, bilo irelevantno, a često je doživljavano i kao provokacija i narušavanje utvrđenog poretka stvari, ma koliko ljudski bilo autentično. Stoga je nacija politička formacija. Srba muslimana danas kao društveno institucionalizovane skupine nema – ističe Tanasković i dodaje da upravo ta činjenica čini vest o „Srbima muslimanima“ iz okoline grada Fijere interesantnom.
Iskaz ovog „Voltera“ je bolestan i poremećen baš kao što je naopaka i poremećena ideja prosvetiteljstva čiji je Volter jedan od najpoznatijih zagovornika! Ova ideja je Francuze koštala krvi miliona nevinih u vrijeme bezbožničko-masonske revolucije!
Ovj komu-nacista je Fransoa Mari Arue Volter onoliko koliko su ovi Dukljanci na vlasti Crnogorci!
Ako stvari zamrznemo u vremenu, sve je tačno. No, to ne traje. Srbin katolik i Srbin musliman već u sledećoj generaciji nisu Srbi. Ne samo usled geo-političkih okolnosti. Mislim da ima nešto i u težini istorijskih izbora. Kada patrijarh (otac nacije, u ovom slučaju Nemanja) jednom napravi istorijski izbor, svako odstupanje od njega vodi u zatiranje i prelivanje u neke druge entitete, plemena, korpuse… Nemam racionalno objašnjenje za ovo, niti ikakve naučne dokaze. Čista intuicija prema, bezmalo, mističnom fenomenu. Premda, tekstovi poput ovog g. Komara su nesumnjivo dragoceno podsećanje.
@ g. Goranu Komaru
Divnim ste nas tekstom pocastili!
Hvala Vam najljepsa.
Etnogeneza. Dubrovački Srbi nisu politički Srbi, već isključivo etnički, a sam Arhiv grada pruža ozbiljne mogućnosti za stvaranje detaljne studije o porijeklu rodova koji su eksponirali kulturne i političke radnike dojučeranjeg Dubrovnika.
Recite to vi danas u Kotor Petrovicima pa ce oci da vam izvade,isto kao ovim nasim Montenegrinima.a sve ijepo ima i zapisao ,a znaju ljudi do juce kada su stigli i odakle i u ciju kucu su dosli.ne nijesu oni ti,njihovi preci su iz San Marina,Bjelopoljci su Starogadjani iz Kotora a neki drugi iz Perasta ,ima lijep pogled na Verige,nasa zbilja -ludilo!
Hvala dr Komaru
Naprosto sam se morao uključiti. Pitanje nepravoslavnih Srba odavno zaokuplja pažnju istoričara i našeg naroda. Ne bih se uključivao u mogući razgovor da u tekstu nije, čini mi se kao navod, kao citat, ispisana rečenica: „Srbi katolici su bili politički Srbi“. O svemu drugom u tekstu nije, čini mi se, potrebno razgovarati. Te su stvari poznate.
Moram podsjetiti na jako obimno djelo, nedavno objavljeno u našem neposrednom susjedstvu, sa naslovom „Srbi katolici“, autora Tolje. U tu knjigu je uložen veliki trud i autor je pregledao obimnu literaturu. Morali smo uložiti i izvjesne napore da srpskim čitaocima prikažemo to djelo i da skrenemo pažnju na njegovu okosnicu, na temeljnu postavku autora Tolje da su rimokatolički Srbi u Dubrovniku – politički projekat, to jest da je njihovo srpsko nacionalno određenje izraz njihovih političkih težnji. Dakle, autor Tolja pitanje rimokatoličkog srpstva u Dubrovniku, tačno i obuhvatno slikajući biografije znamenitih predstavnika, razmatra isključivo u kontekstu političkih previranja u Dubrovniku i šire tokom njegovog jasnog političkog ispoljavanja. To je uglavnom poslednja četvrtina 19. i početak 20. vijeka.
Osnovni problem ovoga djela je moguće ocrtati pitanjem: odakle, iz kojeg etničkog supstrata, izviru rimokatolički Srbi u Dubrovniku? Ma kakav da je stepen političkih naprezanja njihovih zajednica, ma kakve da su neprilike pogađale njihov narod, ili zemlju, ili grad? Kako se to može desiti da se neka skupina uglednih lica imenuje srpskim imenom ukoliko pripada hrvatskom korpusu ili nejasnom slovenskom? Otkud kod dum Ivana Stojanovića srpsko narodnosno određenje (da li se Stojanović upokojio 1900. godine?) Što su to ispovjedali Župljani i Konavljani u osvit 20. vijeka prilikom organizovanja udruženja „Narodna zastava“ u Cavtatu? Oni su se založili za miran život, a miran život im nije dozvolio pop Jozo Crnica? Koji je u Konavlima nasilno pohrvaćivao rimokatoličke Srbe? Je li, ili nije? Ko je razorio Narodnu stranku u Dalmaciji u završnici 19. vijeka? Dvojica Mihovila, ili neko drugi? Zbog čega je uopšte formirana Srpska Narodna Stranka u provinciji? Dajte da stvar prouči bilo koji stranac. Dajte nepristrasnog profesora iz Londona ili Pariza. Kojim povodom je neumrli prof. Grujić pisao studiju-odbranu Srba u Bombaškom procesu?
Politička dešavanja visokog intenziteta, ali ona ne mogu navesti na eksponiranje srpskog imena u sred vladavine crno-žute monarhije kojoj u to vrijeme niko, ama baš niko, ne nazire kraj? Ni ona sama sebi. Preko Orjena gradi, uz neviđene troškove, dvije ceste da Trebinje i Novi poveže sa logorom na Krivošijama. Ovo ispoljavanje dubrovačkih Srba, sve odreda obrazovanih lica, jeste samo jedno: žrtveno izjašnjavanje težnje ka nečem mnogo većem od Dubrovnika, Srbije ili Hrvatske.
Ova ugledna lica, u ogromnom broju, koja jesu razdvojena od svjetine, ispovjedala su svoj etnicitet, a to je ispovjedanje potaknuto razlomnim događajima. Oni su se sjetili starih Konavala iz perioda pred proširenje Republike. Konavala 15. vijeka. Kneza Meda Velikog Pucića. Oni su tačno poznavali ishodišta razvojne linije Ovčarević-Gučetić-Goce. Kao i sopstvene.
Dragi moji. Ne možete vjerovati do kojih je to vrhunaca tekao rat koji se bez metka vodio u vrhuncu uzrastanja pokreta ovih dubrovačkih rimokatolika. Pred Veliki rat. Postoje slučajevi zaposjedanja prostora, starih kastruma (ovdje neću pobliže imenovati-živo je potomstvo) u Hercegovini – mrtvim tjelima. Tjelima svojih očeva i djedova koji su odnošeni i ukopavani bez ikakvog biljega unutar vizantijskih kastruma, uz drevna crkvišta, kako bi se prostor istočnoromejskog graničnog grada porušenog za kampanje Mehmeda Drugog, zaposjeo rimokatolicima. I znate li šta se tada dogodilo? Malo kasnije, Srbin iz okolnih sela zatraži da i njega ukopaju među te stijene. Jedva malo zemlje da se nađe. 1. januara ove godine jedva sam po grumenu voska prepoznao to mjesto. Nema biljega. Prostor se ovdje zaposjedao i usopšim očevima i djedovima. Tijelima očeva i djedova. Uskraćivana im je pristojna sahrana kraj rodovskog groblja. A tek kada se moglo dokopati oružja, kada se planuo svijet?
To vam je vrijeme kada Srbi u istočnoj Hercegovini na hiljadama porodičnih nadgrobnih spomenika ispisuju kanon osunčavanja srpske zemlje riječima: „Ovdje leže srpske kosti…“ Pođite na pr. u Donje Mokrine u Boki. Tamo je grobaljska crkva Svetog Velikomučenika Georgija. Na mnogim spomenicima, klesanim rukama vještih mokrinjskih majstora, vidjećete jasne poruke: „srpski grob…“, „srpske kosti…“. Na jednom spomeniku u bokeškom selu Ratiševina, baš pred pročeljem parohijalne crkve Sv. Trojice, piše: „Živjeli Srbi“. U ljubinjskom selu Žrvanj, na Krstu trometrašu koji je pošteđen prilikom poslijeratne komunističke devastacije starog groblja najviše kulturno-umjetničke i istorijske vrijednosti, uklesana je poruka da tu leže kosti usopših pravoslavnih Srba: 1897. godine.
Studiji prof. Tolje nedostaje, dakle, odgovor na osnovno pitanje: Odakle su proizišli dubrovački Srbi? Njegova studija ne razmatra glavne činjenice iz istorije Dubrovnika 15. vijeka, pa hajde da se vratimo i u 14? Pripadnici koje svešteničke pravoslavne familije su služili u Konavlima? Gdje su mogli služiti? Kako se niko ne upita o mogućem okviru suživota eparhijalnih sjedišta dvije Crkve? Evo ja sam najsromniji doprinos nastojao pružiti javnim predavanjem na temu Stonske episkopije na Trgu od ćirilice na novskoj Belavisti?
Dubrovački rimokatolički Srbi su u Dubrovniku i okolini prisutni kroz čitavu istoriju grada. Od 15. vijeka oni jesu pripadali Rimu. Oni su, u davnini, pravoslavni, prodajom Konavala i Župe (Kosače, Pavlovići) dospjeli pod okrilje aristokratske republike čiji je unutrašnji ustroj i uprava bila, malo je reći stroga i izrabljivačka. Iskonski grijeh stare Republike nije nikako u laviranju političkog stava prema susjedima. Njeno najdublje ogriješenje jeste sadržano u pesprizornom izrabljivanju svoga naroda. Najniži sloj pučanstva nije imao pravo gradnje kuća u tvrdim meterijalima? Konačno, narod se u davnini razvijao pod okriljem dubrovačke arhiepiskopije i episkopije. Uz izvjesne intervencije ni sam nemam primjedbe na oficijelne poglede na drevnost universalne Crkve u zaleđu, na njezina obalska središta. Ali, srpsko određenje, naslonjeno na snažni i veoma složeni običajni kompleks koji se najjasnije ogledao u Krsnom imenu, živio je do juče. Pa taj puk nije ni popisan do razornog zemljotresa 1667. godine.
Knjizi prof. Tolje nedostaje poglavlje: Etnogeneza. Dubrovački Srbi nisu politički Srbi, već isključivo etnički, a sam Arhiv grada pruža ozbiljne mogućnosti za stvaranje detaljne studije o porijeklu rodova koji su eksponirali kulturne i političke radnike dojučeranjeg Dubrovnika. To je, međutim, izostalo. Autor Tolja je iznio uvjerenje da su dubrovački Srbi rimokatolici isključivo politički Srbi. To je jedini razlog za moje skromno uključivanje. Prepoznavanje iste tvrdnje u pomenutom citatu. Vjera u ideje i ciljeve Ilirskog pokreta? Da, to je vrlo blisko. Ali ovim pragmatičnim i obrazovanim Dubrovčanima i Cavtaćanima je bilo jasno kuda vodi eksponiranje srpskog imena. Da im ga neko nije grubo taknuo i upravo dokidao, ne bi ga oni ni pominjali. A snažno su ga uzviknuli sred evropske kuće nakon jednovjekovnog samrtnog hropca starog svijeta. Oni su jasno vidjeli rađanje nove Evrope. Žrtvenu komponentu „pokreta“ dubrovačkih Srba rimokatolika niko nije razmatrao. Pomislite kakva je to snaga bila kada je prva ličnost Crkve u Dubrovniku, upokojena 1900. godine, kazivala svoje srpstvo do svoje končine?
Nije moguće iz mržnje prema Austriji, koja jeste nesumnjiva u Dubrovniku, izvoditi rješenje o uzroku istorijske pojave Srba rimokatolika (Ja čak ne znam zbog čega se uopšte (nacionalistički uskogrudo) i insistira da ovoj drugoj odrednici „katolika“?) Mržnja je, prema autoru Tolji duboka, pa je mogla podstaći samo duboka, možda i zatomljena osjećanja. A to je duboko osjećanje pripadnosti dinarskom kršu. Autor nas kroz čitavu knjigu vodi do nestrpljivo očekivanog rješenja: odgovora na osnovno pitanje: otkuda tolika množina elite grada da se istakne kao srpska?
Omladina grada se podigla na otpor Austriji (1879-1904) i upravo njoj se pripisuje da je pod uticajem nekog skrovitog autoriteta. Ali, taj autoritet, ta ličnost nikada nije imenovana. Taj autoritet, međutim, je slika narodne države u kojoj je narod-subjekt podignut visoko uz narodnu Crkvu i vladara.
Bilo kako bilo, mi Srbi, narod, smo im dužni.
Sve sto pisete se svodi na jedan (bijedni) rasizam. Jedini identitet srpstva (bio je i ostao) – jeste Srpska Crkva i njena klero-rasisticka ideologija „svetosavlje“ i „velika serbij“
jeste- nije. jedna je istina niko ne zna da izda kao Srbin