Montenegro na kocke

Herceg Novi, glavni gradski trg, momenat kada počinje pucnjava: detalj sa snimanja filma „Novembarski čovjek“ sa Pirson Brosnanom (Foto: N. M.)

Ko prije ko poslije, svi koji smo izašli iz zime znamo da je objektivna hladnoća jedno, a subjektivni osjećaj drugo. Valjda sam pominjao kako je Vuk St. Karadžić tokom jednog boravka u Boki, gdje je poslovično toplije, ostavio subjektivan opis da se te zime smrzao u Kotoru više negoli onomad u Petrogradu!

Iako zvanični odnosi Srbije i Crne Gore nikad nisu bili topliji u posljednjih 20 godina, subjektivni osjećaj govori da će zima potrajati, jer se ovdje, blago nama, radi o vladi Đukanović-Vučić, ma šta ko pričao, čija je vlast prožeta kriminalom, te se Crna Gora i Srbija u tom smislu mogu sjeći na kocke.

Postoje fraze u kojima je mrak toliki da se može sjeći na kocke, i magla, ali postoje metafore u kojima se i strah, nesloboda, pa i kriminal – mogu sjeći na kocke. O tome svjedočim, subjektivno naravno. Valja biti pošten i prosloviti na vrijeme da bismo spram slobode sutra imali alibi. Šta to znači? Evo malog uvoda…

Čovjek koji je torpedovao „Titanikov“ brod blizanac, transatlantik „Britanik“, zvao se Martin Nimoler, i u zločin potapanja bolničkog broda krenuo je iz Boke. Po okončanju Prvog svjetskog rata postao je pastor, a na kraju karijere i predsjednik Svjetskog savjeta crkava. Poznatiji je ipak po tome što je od 1937. do 1946. bio logoraš u koncentracionim logorima Seksenhauzen i Dahau, te što je napisao čuvenu poemu „Prvo su došli“: „Prvo su došli za komuniste / ja sam ćutao jer nisam bio komunista, potom su došli za Jevreje / ja sam ćutao jer nisam Jevrej / onda su došli po vođe sindikata / ja sam ćutao jer nisam bio sindikalni vođa /onda su došli po katolike / ja ćutao jer sam protestant / onda su došli za mene / a tada više nije bilo nikog da me brani“. Ovi stihovi učinili su Nimolera ikonom njemačkog suočavanja sa nacističkim zločinima.

Skužajte, ali ja danas s mjesta odakle se Nimoler otisnuo u podmornici da bi nad vodama, kako se kaže u Knjizi postanja, progledao u koloru, svjedočim fašizam. O tome, možda druge kakve sedmice. Ove bih ipak o kriminalu i korupciji koji se mogu sjeći na montenegro kocke. Ništa objektivno, samo subjektivno.

Budvu valja zamisliti kao do zemljotresa iz 1979. skoro i od Crnogoraca zaboravljeno naselje koje se potom uzdiglo zahvaljujući turistima iz Srbije, i samo njima, a koje su mjesto, kao kraken iz „Pirata sa Kariba“, uzeli da slamaju hajduci s brdah uz par rodonačelnih obalnih političkih bitangi.

Po istoj kraken-matrici osvojen je Kotor, glavni grad Boke, i susjedni Tivat, koji nema nikakvog razloga za samostalno pravno postojanje, jer je Tivat isto što i Kotor, samo s malo više sunca.

Herceg Novi pak dugo je opstajao kao ostrvo na kome se priča srpski jezik i ispovijeda lokalna politika, sve do trenutka dok lične karte nisu izdate ekonomskim izbjeglicama iz Crne Gore, dok iz grada nisu izbjegli vlasnici mahom beogradskih univerzitetskih diploma, a vlast dok finalmente nisu preuzeli konvertiti.

Svi su obalni gradski trgovi ili rive prelijepi, ali su deboto pod prismotrom i u vlasništvu mafije. Kada se na trgu pojavi don, opskuran lik lojalan vlastima odozgo, što je s nulte nadmorske metafora uslovno, on u sekundi snima političko-bezbjedonosnu situaciju. Osim što se na primorskim trgovima odigravaju fešte, mogu se odigravati i protesti, koje svaka vlast želi da izbjegne, pa stimuliše lokalne donove, gleda im kroz prste, nalaže da dobro paze, slušaju, potkupljuju, s dopuštenjem kamatare, diluju i podvode, no da su u trenutku brzi ustati za crnogorski dom spremni – svejedno da li je kontra mafije zinuo da štogod kaže pisac, ljekar, profesor ili sudija.

Crkni magarče do zelene trave, primorska je poslovica svevremenska. Preživjeće ona vladu Vučić-Đukanović. Po nesreći, i one potom…