Momčilo sa Ubala Kučkijeh

Piše: Bulatović I. Bogić                                                  

Kada Kuč, ponositi i pečatni, kakav samo Kuč može biti, vremešni već Kuč, u sred zime, sa Ubala krene pješke do Podgorice, pa vozom nekim sivim, koji nikada nije stizao na vrijeme i vazda bio prevruć ili prehladan, krene za Beograd. I tamo čeka u redu, u beskrajnom mimohodu čeka da se pokloni. Ponositi i pečatni, kakav može biti samo pravi Kuč, čeka i čeka, tri dana čeka onaj koji nikada ništa nije čekao ( no prezirao sve što ruši Dostojanstvo!), da pokloni se Čovjeku koji „samo“ ponavljao: „ Da budemo Ljudi“!

Kada takav krene zimi, u osmoj deceniji, i takav stoji tri dana i tri noći, i ne dopušta ni deci, ni beogradskim damama da prođe pored njih, kada takav, nakon svega, padne Čojskim i Pravde vazda žednim Čelom na Čelo Čojsko, Junačko i Božansko, onda, čemu više opisa kakav je to Čovjek bio i kamo se zaputio.

Taj prijeki, opori, pečatni, nepokorni, ponositi, puritanci bi možda rekli i drski, jedan od onih koji rijetko rekao: „Tako je“! Taj, sa Ubala kučkijeh, kada pješke krene u varoš, pa iz varoši vlakom za Beograd, da Čelom Čelu reče: „Dostojan!“ e, to je mjera njegovih očekivanja od Sebe i to je mjera Svetosti koju je dobio od Patrijarha!

Ovih dana ode i Momčilo Stanojević. Ode čist, prijek i nepokoran ko Dijete. Ko siroče! I čekao bih i ja nedostojni tri dana i tri noći u redu, u toj slovenskoj antitezi „progresivnim snagama“. Čekao da čelom udarim o Čelo Djeteta koje sve oprostilo. I to što je još ko dijete razvlašćeno i u djetinjstvu još postalo Čovjek i Junak. Zato, danas, nakon tri dana i noći čekanja, klanjam se čelom u Čelo:

Zbogom Mijoviću Momčilo, Sine i Brate Čojstva, Junaštva i Rovčana!