Blago majci koja Savu rodi i Srbima dok ih Savo vodi! – Sv. Vladika Nikolaj Velimirović: Nebeska liturgija

1. Haj, šta se ono čuje iz daljine:
Dal su vjetri, dal su vihorovi,
Il šumore gore javorove,
Il sa zemljom trava razgovara,
Il pjevaju na nebesi zvijezde?

2. Nit su vjetri, nit su vihorovi,
Nit šumore gore javorove,
Nit sa zemljom trava razgovara,
Nit pjevaju na nebesi zvijezde,
No služi se sveta liturgija
U nebeskom carstvu Hristovome.

3. Službu služi Jovan Zlatouste
I sa njime tri stotin vladika,
Sve vladika zemnih mučenika
I tri hiljad časnih sveštenika,
Sveštenika Božijih ugodnika.
Đakonuje arhiđakone Stevane
I sa njime sveti Lavrentije.
Sveti Pavle čita Poslanije,
Sveti Luka sveti Vangelije,
Krste drži care Konstantine
A ripide sveti stratilati
Dimitrije i sa njim Prokopije,
Georgije i sa njim Jevstatije
I ostali mnogi stratilati.
Oganj nosi Ognjena Marija,
Tamjan pali Gromovnik Ilija,
Sveti vrači pomazuju mirom
A Krstitelj vodom pokropljava.
Heruvimi poje Heruviku
A car slave sjedi na prijestolu
Licem svojim nebo osvjetljava.
S desna mu je sveta Bogomajka
Ogrnuta zvjezdanom porfirom,
Sveti Sava žezal pridržava,
A naroda ni broja se nezna,
Više ga je no na nebu zvijezda.
Izmiješani sveci s anđelima
Pa s nezna ko je od kog ljepši.

4. Kad se sveta liturgija svrši
Svetitelji Hristu prilazili
I pred njime poklon učinili,
Najposljednji Svetitelju Savo
I sa Savom Srbi svetitelji.
Sveti savo metanije pravi,
Al se ne htje svetac da uspravi
Već ostade na zemlji ležeći.
Tad prilazi sveta Bogomajka
Da podigne svetitelja Savu,
Jer joj Savo Hilandar posveti,
Al se Savo diže na koljena
I dalje se dići ne hoćaše
Već osta pred Hristom klečeći.

5. Blagi Hristos Savu milovaše
Od milošte vako mu zboraše:
„Čedo moje Nemanjiću Savo,
Što si mi se tako rastužio,
Što si mene tako rasplakao,
Nikad tako plakao nisi,
Nisi tako plako za Kosovom
Kad je srpsko potamnjelo carstvo,
Potamnjelo carstvo i gospodstvo.
Kazuj meni, moje čedo drago,
Kako stoji vjera u Srbalja,
Jesul Srbi kano što su bili
Ili su se Savo izmijenili,
Poju li mi mnoge liturgije,
Podižu li mnoge zadužbine.
Kano nekad u vrijeme Nemanje
I sina mu svetitelja Save,
I slavnoga Milutina kralja,
I Stevana milog mi Dečanca,
I Lazara moga mučenika
I Milice slavne Ljubostinjke,
Angeline majke Krušedolke,
I ostalih cara i knjeginja,
Da l se i sad Bog tako poštuje,
Da l Srbijom svete pjesme bruje,
Jevanđelje da l se moje širi,
Srpska zemlja da l tamjanom miri,
Svijetli li se obraz u Srbina
Pred ljudima i pred agfelima,
Velikaši da l pravedno sude,
Bogataši da li milost dijele,
Da l susjeda susjed opravdava,
Da l nejakog jaki podržava
Poštuje li mlađi starijega,
Da l djevojke drže djevojaštvo,
Da l popovi po svetinji žive,
Kaluđeri da l za narod kleče
I da l griju peštere suzama
I za narod toplim molitvama.
Da li narod nedjelju svetkuje,
Još zaveza jezik u Srbina,
Da ne smije pjevat ni kukati,
Niti Božje ime spominjati,
Niti brata bratom osloviti;
Da l praznikom crkve ispunjuje?
Kazuj meni dični svetitelju,
Srpskog roda drugi spasitelju,
Kakva ti je golema nevolja
Te ti roniš suze niz obraze,
Pjesmu neba plačem završavaš?“

6. Tad govori svetitelju Savo:
“ 0 Gospode veliki i silni,
Pred kime se tresu heruvimi,
ima l išta tebi nepoznato?
Ta ti vidiš srce u čovjeku
I poznaješ najtajnije misli.
Vidiš crva pod korom grmovom,
Pod kamenom guju otrovnicu,
Na dnu mora svako zrno pijeska.
Ne mogu se od tebe sakriti
Tamnih ljudi tamna bezakonja,
Zbog kojih si na krstu visio;
Ali tvoja ljubav sve pokriva,
Iz ljubavi neznanije javljaš,
Iz ljubavi ti o znanom pitaš,
Da ti kažem što ti bolje znadeš.

7. „Nisu Srbi kano što su bili.
Lošiji su nego pred Kosovom,
Na zlo su se svako izmijenili.
Ti im dade zemlju i slobodu,
Ti im dade slavu i pobjedu,
I državu veću Dušanove,
Al darom se tvojim pogordiše,
Od tebe se licem okrenuše,
Gospoda se srpska izmetnula,
Na tri vjere okom namiguju,
Al nijednu pravo ne vjeruju,
Pravoslavlje ljuto potiskuju.
Odrekli se srpskoga imena.
Odrekli se svojih krsnih slava,
Svece svoje ljuto uvrijedili.
A ko diže crkvu zadužbinu,
Ne diže je tebi nego sebi.
Crkve dižu da ih vide ljudi,
Crkve dižu, Bogu se ne mole,
Nit Božiji zakon ispunjuju
Velikaši pravdu pogazili
Bogataši milost ostavili
I Srbima dok ih Savo vodi.
Ne poštuje mlađi starijega,
No se mlađi pametniji gradi,
Nit nejakog jaki podržava,
Već ga lomidok ga ne salomi,
Nit susjeda susjed opravdava,
Već se kune krivo za nepravdu
Zbog blatnjave zemlje od aršina.

Sveštenici vjerom oslabili,
Kaluđeri poste ostavili,
Nit djevojke drže djevojaštvo,
Svilu nose, grijehom se ponose,
Mladi momci poštenju se smiju,
A svoj razvrat ni od kog ne kriju,
Niti narod za nedjelju mari,
Ni za praznik ni običaj stari,
Nit praznikom crkve ispunjuje,
Prazne crkve ko pećine puste,
Prazne duše, pa prazne i crkve,
Svud se crni crno bezakonje,
Stid me jede i stid me izjede,
Zbog grijeha naroda mojega,
Što i mene držiš blizu sebe.
Zato plačem, moj predragi Spase,
Vječnost mi je kratka za plakanje,
Volio bih i u paklu biti,
Samo Srbi Bogu da se vrate.“

8. Mirno Gospod saslušao Savu,
Pa podiže svoju svetu glavu;
I mislima nebesa potrese.
Zablistaše munje i gromovi,
Naduše se garavi oblaci,
Led se prosu o Petrovu danu,
Sva pobijele zemlja Srbinova,
Ka od gube gubava grešnica.
Zakukaše Srbi u nevolji,
Al se živog Boga ne sjetiše,
Niti Boga ni svojih grijeha.
A sve Savo na koljena kleči,
Blijedo mu lice od užasa.

9. Tada Gospod usteže oblake,
Da ne padne kiša ni rosica,
Blago sunce u žar se obrati,
Sva sagore zemlja Srbinova,
Presušiše rijeke i potoci,
Prekapiše duboki kladenci,
Zakukaše Srbi u nevolji,
Al se živog Boga ne sjetiše,
Niti Boga ni svojih grijeha.
A sve Savo na koljena kleči,
Blijedo mu lice od užasa.

10. Tada Gospod vaši popustio,
Po voću se vaši uhvatiše,
Obrstiše šljive i jabuke,
Sasušiše pitome voćnjake
Po pitomoj zemlji Srbinovoj.
Zakukaše Srbi u nevolji,
Al se živog Boga ne sjetiše,
Niti Boga ni svojih grijeha.
A sve Savo na koljena kleči,
Blijedo mu lice od užasa.

11. Tada Gospod pomor popustio,
Da pomori i staro i mlado.
Udariše ljute bolezanje,
Tijesna groblja a malo grobara,
Grobarima otežaše ruke.
Zakukaše Srbi u nevolji,
Al se živog Boga ne sjetiše,
Niti Boga ni svojih grijeha.
A sve Savo na koljena kleči,
Blijedo mu lice od užasa.
Pa Srbiju zemlju zagrliše.

12. Tada Gospod krizu popustio.
Puna zemlja svakoga obilja,
A svi viču: nigdje ništa nema.
Zakukaše Srbi u nevolji,
Al se živog Boga ne sjetiše,
Niti Boga ni svojih grijeha.
A sve Savo na koljena kleči,
Blijedo mu lice od užasa.

13. Tad Satanu Gospod odriješio,
Iz pakla ga na Srbe pustio,
Da do roka svoju volju vrši,
I da čini što je njemu drago,
Sa državom i sa srpskim tijelom,
Samo da se ne dotiče duše.
A Satana vojske podigao,
Od zvjerinja svoga i ljudskoga,
Sve od samih Božjih protivnika,
I svojijeh jednomišljenika,
Kojih bi se marva postidjela,
I veprovi divlji posramili,
Paklenim ih ognjem naoružo,
Poveo ih na zemlju Srbiju.

14. Bljunu oganj iz adovih žvala,
Pa zapali kuću Srbinovu,
Sve razgradi štoje sagrađeno,
Sve proždera što je umiješeno,
Sve odnese što je izatkano,
Sve razgrabi što je ušteđeno,
Sve raskući što je zakućeno,
Sve popljuva što je osvećeno,
A gospodu okove veza,
Starješine vrže na vješala,
Il umori glađu u tamnici,
Pobi momke, zacrni đevojke,
Zgrči majek nad kolijevke prazne,
Nad kolijevke prazne i krvave,
Još zaveza noge u Srbina,
Da ne smije slobodno hoditi,
Osim kud ga konop vodi,
Konop vodi ili kundak goni;
Još zaveza ruke u Srbina,
Da ne smije radit van kuluka,
Niti sjesti, niti hljeba jesti
Bez satanske gorde zapovijesti,
Niti đecu svoju svojom zvati,
Nit slobodno mislit ni disati.

15. Tako išlo zadugo zemana,
Dok nabuja zemlja Srbinova,
Od mrtvijeh srpskijeh tjelesa,
I od krvi srpskih mučenika,
Ka tijesto od jakoga kvasca.
Tad anđeli Božji zaplakali,
A Srbi se Bogu obratili,
Jedinome svome spasitelju,
Višnjem Bogu i svetome Savi.
Tad se Savo strese od užasa,
Skoči, viknu iz svega glasa:
„Dosta, Bože, poštedi ostatak!“
Tad je Gospod poslušao Savu,
Na srpsko se roblje ražalio,
Te Srbima grijehe oprostio.

16. Zasija se lice Srbinovo,
Zazvoniše zvona na veselje,
Zamirisa zemlja od tamjana,
Zablista se Hristova istina,
Zacari se milost i poštenje,
Anđeli se sa neba spustiše,
Pa Srbiju zemlju zagrliše.

17. Haj, šta se ono čuje iz daljine?
To se opet služi liturgija,
U nebesnom carstvu Hristovome,
Službu služi svetitelju Savo,
I sa njim tri stotin vladika,
I tri hiljad srpskih sveštenika,
Đakonuje arhiđakon Stevo,
A sa njime đakon Avakume
Što na kocu za Hrista postrada,
Na bairu usred Biograda,
A car slave sjedi na prijestolu,
Dok sa zemlje grmi ka oluja,
To Srbija kliče – Aliluja !
Blago majci koja Savu rodi i Srbima dok ih Savo vodi!