Beogradski sporazum

Piše: Batrić Babović

Beogradski sporazum slavi svoje 23.godine postojanja. Može se reći da podsjeća na (ne)postojanje onoga za šta je bio potpisan. Izmijenjene Srbija i Crna Gora ne postoje. Pitanja zašto je tako ima bezbroj. Odgovor gotovo nijedan. Od tada pa do 23.rođendana jalovog potpisa na fiktivno zajedništvo i realan raskid. Vojislav Koštunica i Miroljub Labus su u političkoj penziji, Zoran Đinđić u slavnoj i neispisanoj istoriji koja će se proučavati, Filip Vujanović na policama koje su arhivi akomodacije jednog političara na sve novotarije, a Milo Đukanović počasni predsjednik neumrlog sistema zavjetovanog na pokornost i pravila ćutanja. Španac iz plejade kadrova Felipea Gonzalesa i Fulbrajtov stipendista za atomsku fiziku Havijer Solana ušao je duboko u devetu deceniju života. Ustavna Povelja postala je pravna grobnica svih prethodnih Jugoslavija. Šta je isti sporazum značio u zagrobnom smislu za istorijate tri upokojene kraljevine niko ne komentariše. Ne postoje ozbiljne pravne studije o implikacijama Beogradskog Sporazuma. Najverovatnije se radilo o dobro osmišljenom planu da se relativizuju pravne posledice do tada neviđenog proizvoda.

Sa ovog vremenskog aspekta, cijela priča oko Beogradskog Sporazuma liči na radnju romana Miodraga Bulatovića „Crveni petao leti prema nebu“. Srbija i Crna Gora jesu svadba iz istoimenog Bulatovićevog romana, bez uporišta u bilo kom pojedinačnom liku genijalnog djela.

Narod u Srbiji i Crnoj Gori od davne referendumske godine za nezavisnost Montenegra čas liči na crvenog petla, čas na ludu Maru.

Kajice, Petri, Jovani, Ilije, Muharemi i Srećko ostaju u spektru političkih scena Crne Gore i Srbije.

Jedino je Ustav Srbije nadživio ove likove.

Po procjenama mnogih nadživjeće i „Belu lađu“.

Čekajući buduće pravnike koji treba da osvijetle nepoznatu stranicu hibridne pravne gimnastike stare više od dvije decenije, Bule postaje sve više aktuelan.

Bjelopoljski romanopisac je aktuelan ni manje ni više nego proročanski scenariji legendarnog Siniše Pavića, koji objašnjavaju rok trajanja, smisao postojanja i vječite dileme srpskog naroda u podijeljenim zemljama voljom silnika ovog svijeta i slabostima lidera koje je Srbima vrijeme nanijelo.

Gledajući na dubine marta starog 23 godine sa pravom se postavlja pitanje koliko je Pavića i Bulatovića potrebno da bi se razotkrile golotinje i zablude napaćenog naroda u nadi za bolje sjutra.

Umjesto da postane glavni junak nenagrađenog romana Miodraga Bulatovića, sporazum iz Palate Federacije sa Novog Beograda postao je stih iz jedne omiljene mladalačke pjesme koji glasi „Neke ptice nikad ne polete „.

Ipak se sa sigurnošću može reći da nada koja govori mladi naraštaji neće dočekati svojih pet minuta poslednja umire.

Bez zetova Frankovih generala koji su opijali politiku ovih prostora vjetrovima i mušicama španske političke proizvodnje i bez domaćih političara koji su bili uškopljenici sopstvenih strasti i slabosti, pa su bivali birani po skalama zapadnog političkog vektora.

Zato je čovjek slanog prezimena donio Pandorinu kutiju tankog prelaznog rešenja i maglovitog budućeg odnosa za neraskidive veze jednog naroda.

Na kraju, treba postaviti pitanje da li je to bilo moguće bez učešća domaćih političkih faktora?

Sve je jasno. Krug još nije zatvoren!