Antić: Do kada ćemo da trpimo uvrede i mržnju prema Srbima

Piše Čedomir Antić:

Da budem iskren, nije važno da li je Aleksandra Vučića u Potočarima napala grupa terorista ili navijači, ljuti građani ili ojađene porodice. Nije najbitnije ni da li su htjeli da izvrše atentat, linčuju ga ili da mu samo nešto poruče…

Kao centralnu poruku svega što se dogodilo vidim suštinski neuspjeh navodnog dvadeset godina dugog nastojanja da se Srbi, Bošnjaci i Hrvati pomire. Do neuspjeha nije došlo, mišljenja sam, zato što neko u Srbiji, Srpskoj, FBiH ili Hrvatskoj ne poštuje žrtve i ne prihvata zločine.

Mada je činjenica da oko toga ne postoji potrebni konsenzus, u manjoj ili većoj mjeri kod bilo kojeg od tri naroda. Neuspjeh je utemeljen na odnosu prema ratu. Ima Srba za koje rat nije završen. Ali rat nije završen ni za zvaničnu Republiku Hrvatsku i za demokratski izabrano bošnjačko vođstvo Bosne i Hercegovine.

Poruke koje su uputili član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, bošnjački politički funkcioneri, pa čak i predstavnici uleme, jasno govore da od pomirenja nema ništa.

Dok je rat za jedne završen, pa su pod pritiskom SAD i EU isporučili sve optužene Haškom tribunalu, prihvatili posledice rata, pomirili se sa svim međunarodnim sporazumima, za bošnjačku i hrvatsku političku elitu stanje rata je najviši domet njihovih nacionalnih stremljenja.

Nekažnjeni zločini nad Srbima

Pored toga što su prema njihovom viđenju njihovi sunarodnici (rijetko su žrtve bili sinovi i kćeri elite) bili najveće i upravo jedine zaista politički značajne žrtve rata, oni, paradoksalno, vjeruju da su u tom ratu i pobijedili višestruko brojniju, bolje organizovanu i opremljenu srpsku vojsku…

Samo nisu uspjeli baš sve da izvojuju na bojnom polju na kom su vojno pobijedili, a što bi rekao Dobrica Ćosić, u miru izgubili. Jer, uprkos svim pobjedama, Republika Srpska još postoji. Pored želje da Srbe i Hrvate pretvore u nacionalne manjine s otprilike istim pravima koja imaju Srbi u Albaniji ili Crnoj Gori, u Sarajevu od Srbije očekuju da prihvati njihov nacionalni mit.

U Hrvatskoj, poslije svega, posle nekažnjenog uspjeha u protjerivanju naroda Srpske Krajine, osporavanju ustavnih prava Srba i međunarodnih sporazuma, mi treba da se radujemo što tamo svi od Ustavnog suda do poslednjeg lokalnog siledžije progone ćirilicu i još da učestvujemo u mitologiji rata gdje je pitanje nestalih među kojima su Srbi daleko nadproporcionalno ‘prisutni nekakav hrvatski zahtjev prema Srbiji.

Dokle ćemo da trpimo uvrede? Zar poslije nasilja u Potočarima, povrede i poniženja predsjednika srpske vlade treba da slušamo o nepoštovanju koje su mu iskazali politički predstavnici Bošnjaka, Turaka, Amerikanaca… I o nepristojnoj Klintonovoj opasci da bi sve bilo izbjegnuto da je Vučić stigao kasnije ili otišao ranije.

Kao i da je sada red na Nikolića da dođe u Srebrenicu. Treba li i dalje da slušamo bezobrazna tumačenja zapadnih novinara-vojnika koji za svako nasilje i nepravdu nad Srbima imaju istorijsko opravdanje. Kada je sedam odsto kosovosko-metohijskih Albanaca jurilo srpske starice i djecu po enklavama, palilo crkve i rušilo kuće, to je bila poruka da je vrijeme za „određivanje statusa“ Kosova, jer narod koji Kušner voli više nego sve druge je „nezadovoljan“.

Korisni idioti i pomagači

Sada na informativnim mrežama na engleskom čujemo kako je riječ o „opravdanom gnjevu“ zato što je Srbija molila Rusku Federaciju da glasa protiv rezolucije koja je srpski narod i Republiku Srpsku trebalo da trajno moralno diskvalifikuje.

U pravu su oni koji kažu da je za zločine na prostoru bivše Jugoslavije dijelom bilo odgovorno, pored ostalog, i sistematsko predstavljanje srpskog naroda kao žrtve. Da, pošto su Srbi bili proglašeni „ostatkom nezaklanog naroda“, „nebeskim narodom“, a njihove granice prepoznate u svetinjama i grobnicama, postalo je moguće opravdati svaki zločin u ime tog naroda.

Ako je nešto moguće reći u prilog srpskog naroda jeste da su zločini nad njim počinjeni u vrijeme NDH prikrivani i relativizovani tokom više od četiri decenije, da zločinici nisu progonjeni i da su srpska prava u Hrvatskoj i BiH bila uoči rata pogažena.

Imali smo nekoliko godina, u slučaju javnosti deset, a u slučaju države pet ili šest, predstavljanja Srba kao isključivih žrtava i Hrvata i Muslimana/Bošnjaka kao zločinaca… Sada imamo dvadeset godina takve politike Bošnjaka, Hrvata, Njemačke, Britanije, SAD… Tu kampanju mržnje podržava i nekoliko stotina autošovinista, agenata, najamnika, dobronamjernih ljudi i korisnih idiota u Srbiji.

Njihove nevladine organizacije su prošle godine primile od srpske i stranih vlada više novca nego cjelokupna naša nauka! Ako za godinu ili deceniju Republika Srpska bude pregažena u nekoj novoj zločinačkoj „Oluji“, ako deset ili stotinu hiljada Srba, budući da nemaju zaštitu kakvu je imao Vučić, prođu kao bošnjačke žrtve iz Srebrenice ili srpske iz Bratunca siguran sam da će nas savjetovati i pritiskati da ćutimo i radujemo se čistoj „evropskoj budućnosti“ pred nama.

Da li zaista misle da ćemo mi tako nešto dozvoliti? Da su nas uplašili Haškim tribunalom? Da niko neće preplivati Drinu da brani naš narod i državu? Da će se ratni huškači i saučesnici zločina iz Beograda izvući i neće odgovarati?

 Ne treba da budu u to baš potpuno uvjereni.