Zašto je Knin pao za manje od 24 časa?
1 min read
Povodom 20. godišnjice najvećeg etničkog čišćenja posle Drugog svetskog rata – akcije hrvatske vojske „Oluja“, donosimo odlomak iz knjige „Sudbina Krajine“ Srđana Radulovića, u kome autor pokušava da da odgovor na pitanje zašto je glavni krajiški grad pao za manje od jednog dana.
Odlomak iz poglavlja „Knin u Beogradu“:
U petak, 4. avgusta, na Krajinu se sručila „Oluja“, kako je nazvana hrvatska vojna operacija. Hiljade granata, mina, raketa zasulo je u 5 sati ujutru krajinske gradove i prve linije odbrane. Hrvatske trupe u subotu 5. avgusta ulaze u Knin, a već narednog dana slomljen je otpor posljednjih branilaca Krajine na Baniji.
Više od 200 hiljada Srba moralo je da napusti zapadnu Krajinu. Bila je to najveća srpska „seoba“, ali bez svjetovnih i duhovnih vođa na čelu kolone.
Da li je Knin morao pasti za 24 sata, zbog čega je izostala vojna pomoć iz RS, zašto je izdato naređenje za evakuaciju stanovništva, ko je odgovoran što nije izvršeno naređenje o artiljerijskim i raketnim udarima po ciljevima nahrvatskoj teritoriji…?
Ova pitanja biće još dugo aktuelna. Dosadašnji pokušaji da se odgovori na njih imali su uglavnom dnevnopolitičku upotrebnu vrijednost, čiji je cilj da se isključivim krivicama proglase tadašnji krajinski rukovodioci. Naravno, oni ne mogu biti amnestirani od dijela odgovornosti, kao što ni svi među njima ne snose isti teret krivice.
Nezainteresovanost za Krajinu
Događaji koji su prethodili hrvatskom napadu potvrdili su da zapadni dijelovi RSK više nemaju veliku važnost za međunarodnu zajednicu, ali ni za globalne srpsko-hrvatske odnose, niti za međusrpske odnose. Hrvatska nije kažnjena zbog počinjenih zločina i napada na zonu pod zaštitom UN, kao ni kasnije zbog neizvršavanja obaveza iz rezolucija Savjeta bezbjednosti.
Doda li se ovome ponašanje Pala i zvaničnog Beograda, vlasti u Kninu su morale izvući neke zaključke i pokušati da ponude kompromisna politička rješenja, čija bi podloga bila Plan 3e 4.
Milan Martić i Milan Babić su, naime, i prije pada zapadne Slavonije, u razgovoru koji nije bio „za novine“ pokazivali, doduše rezervisano, razumijevanje za mogućnost (kon)federalnog rješenja statusa RSK. Među kontraargumentima takve opcije, kako je Martić u jednom razgovoru rekao, bilo je njegovo pitanje:
„A ko da, poslije svega, stane pred narod i kaže da će ponovo biti u Hrvatskoj?“
Politički profitabilnije bilo je igranje na kartu svesrpskog ujedinjenja, pa čak i nakon što bi sami inicijatori ocjenjivali kako za ujedinjenje „još nije vrijeme“ ili da će se proglašenjem ujedinjenja dati povod međunarodnoj zajednici da „podrži hrvatske planove za napad na Krajinu“.
Posebno je pitanje koliko su krajinski rukovodioci uopšte mogli da utiču na razvoj događaja s obzirom na (ne)samostalnost u donošenju ključnih odluka ili na pretpostavku da su i sami bili saučesnici u provođenju eventualnog scenarija žrtvovanja Srba zapadno od Une.
Kako se raspala srpska odbrana
Ilustrativan je i razvoj događaja na ratištima RS i RSK. Naime, krajem novembra 1994. godine zajedničkom akcijom jedinica hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća odbrane probijena je linija odbrane RS kod Kupresa i između Livna i Grahova, a ubrzo je pao i Kupres, mjesto od strateške važnosti, pa je hrvatskim snagama bio otvoren put za prodor prema Glamoču i Grahovu.
Desilo se to nakon čvrstih uvjeravanja rukovodstva RS da Kupres neće biti prepušten Hrvatima, a pominjan je i dogovor sa predstavnicima hrvatske tvorevine Herceg-Bosne o nenapadanju.
Prema izjavama srpskih boraca angažovanih na odbrani pravca Livno – Grahovo, u trenutku hrvatskog napada na položajima je bilo svega dvadesetak vojnika.
Srpska odbrana se raspala i već u decembru hrvatske snage zauzimaju desetak sela i stižu na 20 kilometara od Grahova, istovremeno zauzimajući visove na Dinari.
Početkom marta, hrvatske snage pojačavaju dejstva i ugrožavaju sjevernoistočne linije odbrane Knina kod Peručkog jezera.
Hrvati dovlače nove trupe, a njihova inženjerija probija planinske puteve na sjevernim obodima Dinare, na teritoriji RS, i ovim pravcem se hrvatske snage uklinjuju između RS i RSK. Prema konfiguraciji terena, prodor hrvatskih trupa mogao se zaustaviti jedino kontraofanzivom jedinica RS.
Snage Srpske vojske Krajine, prema tumačenju vojnih analitičara, mogle su u tom slučaju, da se uključe u akciju udarima po južnim bokovima hrvatskih snaga s pretnjom da se presjeku linije snabdijevanja hrvatskih trupa na Dinari.
Samostalna akcija krajinske vojske nije dolazila u obzir, jer su hrvatske snage kontrolisale dominantne visove i imale bolje linije snabdijevanja, pa bi komanda SVK morala da angažuje daleko veći broj vojnika na, do tada, sasvim bezbjednim granicama i da oslabi južne linije odbrane Knina.
Tajni pregovori
Zanimljivo je, međutim, da je uoči hrvatskog osvajanja Kupresa i prodora prema Grahovu i Glamoču, došlo do tajnih pregovora predstavnika Srbije i Hrvatske u Gracu, koji su trajali nekoliko dana (početkom oktobra), a oku kamere nije promaklo ni prisustvo predsjednika RS Radovana Karadžića.
Tom prilikom su dogovoreni osnovni elementi ekonomske i političke reintegracije RSK, koji će postati sastavni dio ekonomskog Sporazuma i Plana 3e 4.
Ovu informaciju „provalio“ je beogradski nedjeljnik „Telegraf“, a ubrzo je potvrđena u tekstovima u pojedinim hrvatskim novinama.
Beogradske „Večernje novosti“ su to demantovale objavljivanjem teksta o tajnim pregovorima delegacija RS i Hrvatske, koje su se, prema ovom izvoru, sastale dva puta, krajem septembra 1994. godine u Dvoru na Savi, na hrvatskoj teritoriji, i 14. oktobra u Srpcu, na teritoriji RS.
„Večernje novosti“ su demantujući održavanje tajnih pregovora između Beograda i Zagreba u Gracu, tvrdile da su predstavnici RS i RH dogovorili podjelu zapadnih dijelova RSK.
Navodno su predstavnici RS pristali da zapadna Slavonija i najveći deo zapadne Krajine pripadnu Hrvatskoj u zamjenu za izlaz RS na more i „aranžman“ vezan za snabdijevanje RS municijom i naftom iz hrvatskih izvora.
Koliko je u ovim tekstovima bilo istine teško je zaključiti bez konkretnijih podataka, ali je indikativno da se solucija izlaza RS na more pominjala u pregovorima u Dejtonu tokom novembra i da se Hrvatska odrekla većine teritorijalnih zahtjeva vezanih za područje bosanske Posavine (izuzev Orašja i Odžaka).
Takođe je izvjesno da su predstavnici RS i Herceg-Bosne, odnosno Hrvatske tokom rata imali ekonomske (vojne) aranžmane, bilo da je riječ o direktnoj vojnoj pomoći snaga RS hrvatskim snagama u sukobima sa muslimanskim trupama u centralnoj Bosni i propuštanju konvoja preko teritorije RS za hrvatske enklave u ovom djelu Bosne ili i snabdijevanju gorivom Republike Srbije preko Hrvatske i Herceg-Bosne tokom ekonomske blokade RS na Drini.
Uloga Beograda i Pala
Sumnje u mogućnost tajnih dogovora pojačane su ponašanjem Pala i Beograda za vrijeme hrvatskog napada na zapadnu Slavoniju, kao i kasnijim razvojem događaja na ratištu na Dinari.
Pri tome, vlasti RS mogu imati djelimično opravdanje za vojnu neefikasnost u suprotstavljanju hrvatskim trupama, koje su nadirale prema Glamoču i Grahovu, u činjenici da je riječ o prostorno velikim opštinama s malim brojem stanovnika (Grahovo je bilo najveća opština u BiH sa samo 10 hiljada stanovnika).
U sličnom položaju su bile i susjedne opštine Drvar i Petrovac, odakle su borci bili angažovani na bihaćkom ratištu.
Međutim, ostaje činjenica da je za vrijeme najžešćih hrvatskih napada na Glamoč i Grahovo, vojska RS na čelu sa generalom Ratkom Mladićem bila angažovana u operacijama na istočnom dijelu RS, kod Žepe i Srebrenice, a da su u pomoć braniocima Grahova i na bihaćkom ratištu bile angažovane jedinice krajinske vojske, po cijenu slabljenja jugozapadnih linija odbrane Knina i južne Krajine.
Učešće krajinske vojske na bihaćkom ratištu bilo je provod za proširenje „nadležnosti“ avijacije NATO snaga na RSK, što je odmah iskorišteno za bombardovanje krajinskog vojnog aerodroma u Udbinama, ali je imalo dalekosežnije posljedice u eventualnom „opravdanom“ pripremanju uslova za slabljenje odbrambene moći RSK, kao što je učinjeno vazdušnim udarima na vojne, strateške, komunikacione i civilne ciljeve u RS.
Otvoren „put za Knin“
Konačno, posledica višemjesečnog ispredanja političke i vojne mreže za „hvatanje“ Knina bilo je hrvatsko osvajanje Grahova (i Glamoča) 28. jula. Krajinski borci koji su učestvovali u borbama za odbranu Grahova tvrdili su kasnije da je snabdijevanje municijom, gorivom i hranom bilo nedopustivo loše organizovano.
Artiljerci SVK na položajima na planini Šator, važnoj koti za odbranu pravca hrvatskog prodora prema Grahovu i Glamoču, ostali su bez municije. U odbrani Grahova bila je angažovana i jedinica, koju su popunili uglavnom vojnici, proijeklom iz RSK i RS, a koji su mobilisani u Srbiji i upućeni na ratište bez vojničkog iskustva.
Padom Grahova, Knin i njemu gravitirajuće područje sjeverne Dalmacije i Like ostalo je bez vitalne komunikacije sa Banjalukom i Beogradom. Banija i veći dio Korduna mogli su računati na vezu sa RS i Srbijom kod Dvora na Uni, koji je od Knina bio udaljen oko 300 kilometara. Krajinski vojni inženjerci počeli su danonoćni rad na osposobljavanju jedne rezervne saobraćajne veze, seoskog puta koji je spajao ceste Knin – Srb – Donji Lapac, i Drvar – Petrovac – Banjaluka, preko Martinbroda na izvoru Une.
Istovremeno, krajinska vojska je dobila desetine kilometara novih linija fronta, i to na području gdje do tada nije bio angažovan nijedan krajinski vojnik i koje je u vojnim planovima tretirano kao rezervno područje za organizovanje obrane Knina.
Promocija drugog izdanja knjige „Sudbina Krajine“ održaće se večeras u 19 časova u Domu Vojske Srbije u Beogradu.
Uvjek postavljamo pitanje ko je kriv,i po navici znamo ko je kriv ,iako mozda nije tako.Ako se samo malo osvrnemo unazad do Zumberka i Srbe sa Zumberka,pa do obnavljanja crkve ponovo u Prebilovcima,gdje jedna Srpkinja kaze “ eto i sa komsijama smo dobro“ovo sa komsijama misli na Hrvate iz tog dijela,onako gledajuci taj video stvarno mislim polse svega kako mi to olako zaboravimo,a da li imamo pravo,bas tako olako i brzo.Na osvetu ne treba misliti, ali oprost niukom slucaju ne treba im dati.Desi se jednoj generaciji da ga bace u jamu da prezivi da ga bace drugi put i on ili neko njegov kaze dobro se slazmo.Danas nema bratsva i jedinstav,nema Broza i komunista,ali glava prazna i ponovo isto.Da li mi cijenimo sebe,licno mislim nimalo,pa kako da nas komsiluk cijeni,bio on druge vjere ili nacije iako je od nas postao.
Jos bezmalo i papu velicamo,i sve cinimo da eliminisemo one koji se jos protive Njego vom dolasku,a cemu to, koji su to interesi bili tada 1914, i danas ravno jedan vijek posle toga,ako tada Srbija nije znala za namjeru ,mozemo reci uredu ,ali danas posle genocida Austrugarske i Njemacke tada,pa NDH i Hitlera 1941,i Tudjmana i Nato pakta 95,i ponovo dobro se slazemo,kroz Beograd i Hercegovinu zajednicke liturgije i mise,jos javno da se izgovre rijeci za spas duse Svetih Jasenovackoh zrtava i Vukasina iz Klepaca i blazenog Stjepinca pa da stvarno bude uistinu „dobro se slazemo“
Negdje u prvoj polovini trinaestog vijeka rimokatolicki biskup iz Bemea je rekao za Poljake „treba ih kao magarce tuci a kao ovce cuvati“,ko ce to za nas reci Srbin ili srpski episkop ili rimokatolicki bisup to je svejedno,to postaje polako ali sigurno pravilo po kojemu se sa nama postupa.
Napisao sam za Slobodana, Slobo(od milja),znajuci da cu doziveti uvrede ali i sa namerom da ne odgovaram.No,neistine necu precutati.Komunista nisam ali ni olos bogme.
Nije dobro da danas posle 20 god.distance postoje samo dve“ istine“ proizasle prakticno iz iste kuhinje i da se nesme nista reci.Jer.od pocetka stvaranja modernih nacija ceo19 a i 20 vek projekt hrvatske elite i crkve(Vatikan) je eliminisanje Srba iz Hrvatske. I 1914,izmedju dva rata,1941,1971,91 i 1995.A kao sto je znano 1941Sloba je tek bio rodjen a za sebe kazem tek mnogo kasnije.Da ne navodimo cifre i razorena materijalna dobra.Krajisnici su se tada uhvatili za tu“komunisticku olos“ i spasli sto se spasti moglo Posle rata i iz te simbioze sa kom pokretom
imali drustveni status a u krajnjem slucaju i ekonomsku korist.Dolazam u situaciju da ja kao antikomunista moram reci vecina komunista su bili posteni ljudi.Samo za „moderne“ i desni sektor nacizam jednak komunizmu
„Istina“ prva:Sloba kriv za sve.Njom se prikriva necasna uloga Zapada.Krajina je bila pod z
astitom UN,a oni su bili logistika ustasama.Nisu preventivno bombardovali ustase a da su zeleli Z4 napravili bi neki Dejton.Stvorena u institutima(spin kuhinjama) koji medjusobno ovako komuniciraju i imaju misljenje o svojim pacijentima (postoji snimak razgovora):korisni idioti ce to progutati.
„Istina „druga.Sloba izdajnik.Iz drugacijeg ambijenta kafana(gostiona) i raznih skupova
a stvaraoci su oni koji najace viknu ili najzesce opsuju.Na kraju se ispostavi za te stvaraoce ono“Na recima glavni na delima sramni“
Ispravnom odlukom Slobodana Milosevica spasena je glavnina srpskog korpusa u Hrvatskoj.Pobunom je izvrsena homogenizacija stanovnistva.Znalo se da bi se Z4 polako
mleo i od njega nebi ostalo nista.Isto onako kako pojedini pokusavaju sa RS ali je brani opasnost od ID.Pokatoliceno 40 do 50 hiljada Srba u Hrvatskoj.Danas bi ovi drugi./ bili samo Vlasi koji su pevali o srpskim mitskim junacima.Na usluzi je i hrvatska pravoslavna crkva.U tom momentu Hrvati su imali jake saveznike i od dva losa resenja Sloba je izabrao bolje.Dace Bog,radjajmo decu i sve ce doci na svoje mesto,.A te nove generacije ce znati gde je njihova dedovina.
Sve druge price,o vojnicima iz beogradskih kafica itd su FOLKOR.
Slobodan Milosevic je olosu komunisticki olos kao sto si i ti. Jedino cega je oslobodio Srbe u Hrvatskoj je njihove imovine, zivota. Jednom rijecju oslobodio je Hrvatsku od Srba. Kakva olos sve mu j…m! Kakva je to izdaja sopstvenog naroda bila , nezapamcena! PIH!