Zakon laži

Piše: Sibin

„Ako vam stalno neko laže, posledica toga nije to da vjerujete lažima, već da zapravo niko više ne vjeruje ni u šta.“ Hana Arent

Bez sumnje, laž je nasilna, isključiva i destruktivna. Totalitarni sistemi putem represivnog aparata vlasti naprosto tjeraju da se vjeruje u ono što nije, i da se odbaci ono što jeste. U istinu nije čak potrebno ni vjerovati. Njen suverenitet ionako je univerzalan.

U Crnoj Gori, laž postaje zakon, čak i ono više od obaveze! Budući da je srasla sa stvarnošću, nije stvar u tome da li se u nju vjeruje, već je pitanje u tome – kako se ona živi.

Pa, pravo govoreći, živi se: politički, istorijski, kulturološki…

Dispozitiv laži razgranat je na svim poljima, otud scenom dominira traljava, odveć neubjedljiva te tragikomična improvizacija jedne karnevalske politike. Pravosuđe je maskota jedne moći koja je dokraja konfuzna, duboko nesnađena, neiživljena i u stadijumu (samo)dokazivanja...

Tzv. „Državni udar“ se ne tiče habitusa Zakona, nego politike koja pretrajava služeći se, uvijek već, prijetećim nemirima, idejom neprijatelja u stalnom dolasku koji za cilj ima – poništenje i obesmišljenje „tekovina državnosti.“

Pa ipak, iskreno rečeno, je li realno vjerovati u nešto takvo, u tu stori iza koje zbilja čuči totalni bankrot i stvarna propast, dok je, u međuvremenu, svakodnevnica ne samo slika apsolutnog moralnog posrnuća, već i istinskog užasa kojeg živimo bačeni na horizont neizvjesnosti nad kojom se nadvija sjenka korupcije i kriminala u neprestanom usponu.

Umjesto, dakle, da se proces tiče prava i pravde, on se prebacuje na istorijski teren, o istom se naglaba kao o događaju sa korijenom u dalekoj, mutnoj i krvavoj prošlosti; javni prostor je naplavljen govorom o četničkim vojvodama i retrogradnim, krezubim srbendama…

Nije li to, gospodo, profašistički diskurs? Proizveden u nesavremenom društvu čija je matrica nazadna, nahijska i plemenska, iako bi da se predstavlja modernom i prozapadnom? Ili je, možebiti, fašizam prihvatljiv kad se ustremljuje na onaj narod kojeg „elita“ formuliše kao – nižu rasu?!

Nego, i u ovoj vukojebini, nabijenoj do prskanja mračnim ambicijama u kojim vri sikteća sujeta, megalomanski ego, epika testosterona i gdje „gazduje“ lažni muškarac – obilježen dan slobode medija…

Petominutnom „gromoglasnom tišinom“ (orginalna parola nema šta), poslata poruka da je novinarstvo ovđe odveć ugroženo. Što će reći, pod stalnom prijetnjom, i nerijetko cenzurisano od strane – tajnog cenzora koji dolazi iz pomrčine.

Aha, jeste, ali je i dibidus obojeno! Jednosmjerno. Zadojeno ideologijom (kao) lijevih, koji u stvari i ne znaju šta su, pa ratuju sa identitetom, a to je paklena rabota, često nepodnošljiva, učini od čoeka karikaturu, nakrivo nasađenog nesnalažljivka…

Uglavnom, o tzv. „Državnom udaru“ niko od Crnogoraca (broji li se baka Ratka?) da slova objavi, jer su to, tako vele slobodna piskarala – rusko-serbska posla…
Ne! Ovo se direktno tiče Slobode kao takve! Ili ste na strani ogoljene sile bezakonja, ili Slobode i jednakosti kao otvorenog prostora razlike.

(I ovih se dana piše Istorija…)