Za poštovanje i pamćenje

Povodom sedmogodišnjice upokojenja pjesnika i narodnog tribuna Momira Mirovog Vojvodića Anegdote i sjećanja Moji „jagnjofuci“ bili su monasi u poređenju sa ovim koji nam pojedoše državu!“

Piše: Jovan Lakićević

Mene grešnoga, koji sa sigurnošću pamtim jedino datume Hristovog rođenja i vaskrsnuća, Milica Kralj(ica) naše poezije podsjetila je na ovom časnom Portalu, u sjajnom eseju, da se upravo navršilo sedam godina kako smo ispratili na vječni počinak moga brata i kuma, pjesnika Momira Vojvodića.

Pominjao sam ga, više puta na IN4S, posebno kad sam se prisjećao naših druženja sa neumrlim Mitropolitom Amfilohijem. A visokopreosvećeni, gotovo u svakoj prilici kad smo se sreli, nije propustio da kaže, sa teškom sjetom u glasu: „Momo mi mnogo nedostaje!“

Nedostaje Vladiko, i svima nama, posebno u ovim presudnim danima za Crnu Goru, kad bi Momir, svojim moćnim baritonom mogao da kaže, kako je samo on znao, recimo: „Ne sljeduje carstvo neljudima!“… Odnosno onima koji su ga nedavnih dana, vjerovatno po zapovijesti Poglavnika, prebili u njegovom hausteru. I kod kojih je, svake nedjelje, kao doskora i čelnici Fronta, morao na saslušanje!

Mogao bi, kao niko od nas, da kaže, kao zapamćeni đak Nikšićke gimnazije, pravu riječ Nikšićanima , časnim potomcima vojvode Nikše, kome da priklone svoju nadu i povjerenje u ovom času…

Kada smo se prije sedam godina, na Ubalcu u Gornjoj Morači opraštali od našeg Momira, porodica je s razlogom očekivala da ćemo se, ili Dragan Lakićević, ili ja, oprostiti od našeg brata. Mi smo, međutim, ispoštovali njegovu predsmrtnu želju da će biti dovoljno – opijelo vladika. Kad su se Vojvodići obratili Draganu i meni, mi smo im rekli šta je bio Momirov predsmrtni zavjet.
Momčilo Krajišnik, haški zatočnik, koji je u poslednji čas stigao sa Pala, nije za to znao i na grobu se, toplim riječima , oprostio od svog imenjaka i brata Momira! Dragan se oprostio tekstom u „Politici“, a ja, na četrdestici u časopisu „Golija“ i to sjećanjima i anegdotama zbog kojih se moj brat i kum Momir, vjerovatno ne bi ljutio.Evo teksta.
„Nedavno je, iznenada i bez oproštaja u onaj ljepši i bolji svijet uzletio Momir Mirov Vojvodić, potomak znamenitog vojvode i vojskovođe – Mine Radulova Radovića, senatora brdskog i crnogorskog za tri Petrovića… I naš Momir je, eto kakve sudbinske slučajnosti, bio senator Republike Srpske, jedini iz Crne Gore. Na to nas je podsjetio i haški zatočnik na pravdi Boga, Momčilo Krajišnik, koji se na grobu oprostio od svog velikog prijatelja, podsjećajući da je Momir Vojvodić nesumnjivo zadužio Srpsku.

Za njega se posigurno ne bi moglo reći, kako se to ponekad u klišeu kaže, da nijesmo znali koga imamo i da ćemo tek saznati koga smo izgubili. Znali smo to,veoma dobro, mi njegovi najbliži prijatelji i poštovaoci. I zato je velika praznina zbog njegovog odlaska sve uočljivija, gotovo opipljiva, a tuga u srcima nemjerljiva.

Znali smo koga imamo – ingenioznog pjesnika, briljantnog besjednika, neuporedivog pamtišu, vrsnog narodnog tribuna i poslanika, istinskog kosovskog zatočnika, brižnog čuvara srpskog nacionalnog identiteta i srpskog jezika, krajnje nepoželjnog, surovog polemičara…

Znali smo i zato smo mu svi odreda praštali po koju neodmjerenu i žešću riječ na račun onih koje je volio i do kojih mu je bilo najviše stalo. Sad hoću da vjerujem da je to, možda jedino što mu se može zamjeriti, činio iz prevelike, katkada i nerealne želje – da budemo mudriji , hrabriji i na riječi i na djelu, da budemo čestitiji i od sebe bolji, da budemo po njegovoj mjeri čojstva i viteštva!
Noć uoči njegovog drugog, sudbonosnog infarkta, dugo smo pričali telefonom o mnogo čemu, a ponajviše o tragičnoj sudbini Momovog sabrata, čudesnog pjesnika Branka Miljkovića, koji je, po Momovim davnašnjim saznanjima, ubijen pa obješen u Zagrebu, „pod zaštitom sa najvišeg mjesta“.

ri kraju razgovora, Momo me je, po ko zna koji put, nasmijao: „Mai, (imao je običaj da tako oslovi svoje mlađe prijatelje) u moru loših ima i jedna lijepa vijest- potpuno sam ogluvio, ništa ne čujem!“ Kakva sjajna metafora za otklon od onih svakodnevnih malograđanskih brbljarija, svakovrsnih lupetanja sa javnih govornica i TV ekrana!

U jednoj prilici, na promociji Momirovih knjiga u prepunoj dvorani Doma vojske u Beogradu,rekao sam da svi mi, koji smo imali sreću da se sa njim družimo u djetinjstvu (u Morači) i mladosti (uBeogradu, u Domu lordova i na Fakultetu) bili smo, zapravo, privilegovani, jer nam je Momo svojim dosjetkama, kalamburima, maštovitim igrarijama i samo njemu svojstvenim vragolijama, uljepšao mnoge dane i noći!
Jedno vrijeme, kao brucoš, bio sam žrtva Momove relativno kratkotrajne boemije (jer, zaboga, ne može se biti pjesnik, a ne biti boem)! Više puta bismo dočekali zoru u kafanama blizu Željezničke stanice i našeg Doma, što je meni baš teško padalo jer sam tada bio aktivni sportista. Ali, kako ćeš ostaviti prijatelja „na bojištu“… Kad bi u zoru došli u Dom „14 decembar“, Momo bi odnekud izvadio trofejnu vojničku trubu, iz koje bi, uz dosta napora izvukao po nekoliko neartikulisanih, ali jakih tonova, budeći sa prozora usnulu studentsku mladež. Ostavio bi trubu, a zatim ponovo istrčao na terasu, psujući „iz mozga“ sve po spisku neuviđavnom trubaču! I kad se svi prozori i terase ispune pospanim i bunovnim studentskim siluetama, a vreva, galama i psovke dožive kreščendo, Vojvodić bi se tek onda zaputio u krevet i zaspao snom pravednika!

Jednom je zasmijao prepunu „jedanaesticu“ na Filološkom fakultetu. Kada je skromni čovjek, a izvanredni profesor narodne književnosti, Vladan Nedić, zapitao – ko bi mogao da kaže zašto je Vidosava ostavila Momčila, Vojvodić, koji inače nije pretjerivao u dolasku na vježbe i predavanja, gotovo je iskočio iz klupe: „Što Momčilu bilo do koljena, Vukašinu po zemlji se vuče“! Velika sala se prolomila od neobuzdanog smijeha, a zapanjeni profesor napustio čas prije vremena.

Kad je Vojvodić, kao profesor jugoslovenske i svjetske književnosti dobio prvi posao u pećkoj Gimnaziji, gdje je i sam svojevremeno maturirao, šiptarskim neznalicama naređao je podosta zaluženih jedinica. Kad ga je Nastavničko vijeće uzelo na zub zbog „nacionalne diskriminacije“, Momo se branio da kobajagi nije znao da je „jedinica“ najgora, a ne najbolja ocjena. Istoga dana on je sve „jedinice“ pretvorio u „petice“ i to crvenim mastilom, spakovao se i noću, preko Čakora, stigao u današnju Podgoricu!

Novine su tada pisale kako izvjesni profesor Vojvodić ne zna razliku između najgorih i najbonjih ocjena, a uprava Gimnazije imala je dosta muke da zamijeni „peticama“ nagrđene dnevnike!

Kao omiljeni profesor Mašinskog školskog centra u Podgorici imao je običaj da svojim đacima zada domaći zadatak – da u svoje vježbanke prepišu „Gorski vijenac“! Kad sam u čudu, u Momovom stanu, počeo da listam ove svojevrsne prepise „Vijenca“, Momo mi je preko ramena dobacio: „Ovo mi je bio najsigurniji način da ih obaveže da ga, zaista, i pročitaju!“

Veliki zaljubljenik epike i gusala, naš Momo je bio jedan od osnivača elitnog guslarskog društva „Jugoslavija“, koje je kasnije preimenovano u Društvo guslara „Radovan Bećirović – Trebješki“, čije ime i danas nosi. Otvarao je naše večeri, ponekad bio i voditelj.

Kad smo se, jednom prilikom, sa raznih strana prikupljali da gostujemo u Hercegovini, našli smo se na tek izlivenoj ploči našeg člana Milana Filipovića u Župi nikšićkoj. „Milane, ovo ti je najbolja ploča koju si dosad uradio“, reći će Momo. Milan, pomalo „tvrd na uši“: „Na koju ploču misliš, Momire?“ „Pa na ovu po kojom upravo gazimo!“

Kada smo se daleke 1985. godine, Boško Vujačić, Slavko Aleksić i ja, kao srpski guslari, našli na turneji po Njemačkoj, Švajcarskoj i Francuskoj, koju je organizovao Institut za komparativne muzičke studije iz Berlina, odnosno prof. Dr. Gabrijela Šubert, dopisni član naše Akademije nauka i umjetnosti u Beogradu, Momo nam je, kao najstariji, bio na neki način vođa puta.

U jednom trenutku, kad smo prelazili njemačko-švajcarsku granicu, granični organi su tražili karte i isprave. U beprekorno čistom njemačkom vozu, Momo je odnekud uspio da ogaravi prste. I kada je predavao dokumenta, otisci prstiju ostali su na njima.“Vidite kako nam se vođa puta, kao u stara dobra vremena potpisuje palcem“, pokušao sam da se našalim.“Možete misliti kakvi su ovi što ih vodim“, reći će na to Momo. (Konverzacija je vođena na francuskom.)
I, kad smo već u guslarskoj priči, prisjećam se jedne večeri u stanu našeg Momira i supruge mu Branke u Podgorici, kada smo opet, Boško, Slavko i ja, zajedno sa Momom dočekali zoru, uoči 600 godišnjice proslave Kosovske bitke, vajkajući se kako ni Radovanova „kosovska“ ni Filipovićevi „Kosovski božuri“ ne ispunjavaju do kraja našu želju da dostojno obilježimo slavnu godišnjicu..

Kada smo se poslije koncerata u Trebinju i Nikšiću opet našli kod Moma u Podgorici, naš domaćin nam je dao po jedan frišak primjerak, odštampan na njegovoj maloj ćiriličnoj mašini: „Mai, pogledajte valja li ovo čemu?“
Bila je to prva verzija Momirovog „Boja na, Kosovu“ sa blizu 1.000 stihova (druga je imala 1.2oo)! Bili smo, naravno, fascinirani. Za 24 sata stvorena je jedna od najljepših poema srpskog jezika. Tako to biva kad se nešto čitavog života nosi u srcu i u glavi. Snimili smo na kaseti dio odabranih Vojvodićevih stihova. Članovi tadašnjeg Društva „Jugoslavija“, Slavko Jeknić, Slavko Aleksić, Milomir Miljanić, Jovan Lakićević i Boško Vujačić kao i autor pjesme Momir Vojvodić, dobili smo „za honorar“ po deset kaseta(!), a čuli smo da je kaseta . na onom veličanstvenom nacionalnom mitingu na Gazimestanu, prodata u desetinama hiljada primjeraka! Važnije od toga je činjenica da su ljubitelji gusala to zapamtili kao veliki praznik novije guslarske epike.

Za Momirov „Boj na Kosovu“, Ranko Radović, izuzetno značajan srpski pjesnik iz Kanade i dobitnik nekoliko najznačajnijih ruskih poetskih priznanja, između ostalih Zlatnog ruskog viteza, reći će da je to najljepša i najvrednija epska poema novijeg vremena.

Milomir Miljanić, na vijest o upokojenju našeg prijatelja i brata Momira Vojvodića, rekao mi je ono što i sam mislim:“Da nije ništa napisao, osim Boja na Kosovu, bilo bi to dovoljno za veliko poštovanje i pamćenje!“Valja spomenuti, jer nije bez značaja, da je ovu poemu Momir posvetio „Zlatoustom Ćiru Radoviću (ocu Mitropolitovom) od koga smo i on i ja mnogo toga naučili, i o životu, i o vjeri i o poeziji…

Evo iz tih „guslarskih dana“ i jedne epizode, koje se sjećam po tome što sam prvi i jedini put vidio Vojvodića da je „ostao bez teksta“ Kada smo se posle jugoslovenskog festivala u Podgorici ( mislim da se tada zvala Titograd), našli u gostoprimnoj i domaćinskoj kućiSlavka Aleksića u Krnjači našli Momir, Slavko i ja, iznebuha je banuo veliki guslarski entuzijasta, ali guslar skromnih mogućnosti, ratni major Rajko Tomović. Rajko, još dok nije bio sjeo, zapitaće Momira: „Koju mi ocjenu date ti, Vojvodiću, u Titogradu?“
Momo, predsjednik žirija, ne znajući koji je galijot Rajko, a i da bi ga skinuo s vrata, reče: „Ne znam, Rajko, „devet“ ili „deset“… „A što lažeš, bolan kad sam dobio ukupno – „sedam“! Svi smo se spontano nasmijali, a ja pouzdano znam da je Rajko od Vojvodića i još dva člana žirija dobio „nulu“, pošto je pjevao pjesme o svom vrhovnom komandantu!
Negdje u to vrijeme,, prije tri i po decenije, otprilike, dok je Cetinje još bilo „srpsko počivalo“, vraćali smo se sa koncerta na Obilića Poljani, Boško, Slavko, Momir i ja. Momir nam je recitovao Kosovca Jovana, sjajnu pjesmu koje nema u Đurićevoj Antologiji. Slavko je tada rekao:“To će biti moja pjesma!“ Pjevao je, nakon toga, bezbroj puta, ali je i snimio. Baš kao i Momovog Kosovca Jovana, vjerni epski prepis s kosovskog kamena, sjemčen u sjajnom desetercu.
Momir je umio, gdje god se našli, da „drži banak“ i po više sati. A kad je bio raspoložen, zaista ga je bilo milina slušati. Uvijek je, bez obzira na teme, tu moglo da se čuje nešto novo, originalno i duhovito. I ljudi su ga pratili, sa velikim zadovoljstvom i uživanjem, gotovo bez daha. Počesto je, međutim umio i da pretjera.

Tako se desilo jednom u Prištini, u vrijeme Guslarskog festivala 98., neposredno prije potonjeg kosovskog poloma, kad nam je domaćin bio osvjedočeni zaljubljenik epike i gusala, srpske istorije i tradicije, Mišo Albijanić- ono što ću vam sad reći. Sjeđeli smo, čini mi se u salonu „Granda“, a između Boža Vučurovića i mene, blistao je Vojvodić u zaista nadahnutom izdanju.. U nevelikom prostoru slušaoci su se , guslari pretežno, smjenjivali, a Vojvodić je bio zaista neumoran.

Potrajalo je to skoro do zore, kad se meni omaklo da nešto priupitam Boža, inače pjesnika i sjajnog besjednika, a i da bi Momo malo predahnuo. Još Božo nije stigao ni da mi odgovori, a Vojvodić je udario šakama po koljenu i mene i Boža, i sasvim ozbiljno se, da ne kažem ljutito obrecnuo: „Hoćete li vas dvojica puštiti i mene da noćas bar nešto nešto progovorim?“

Momir je, pored više od 30 knjiga poezije, napisao i pet knjiga o Kosovu, a svi ostali srpski pjesnici tek nekoliko naslova! Ostaje i naš, a, vjerujem, i njegov žal, što se nije ozbiljnije ogledao u prozi, osim Zapisa o Svetom Savi i briljantnih političkih komentra, sabranih u knjizi „Američki arnautluk“, jer smo slutili, jer smo znali kakva bi to literarna vulkanska erupcija bila.

U izbirljivom književnom svijetu, ostaće, naravno upamćen i po stvaranju nebrojeno mnogo novih riječi i kovanica, čime je posebno zadužio srpski jezik.

U vrijeme „jednoumlja“ ispisao je i nekoliko kozerskih pjesama, u kojima su glavne ličnosti bile ondašnji vlastodršci, koje je Momo zvao „jagnjofucima“ Prije izvjesnog vremena mi je priznao da mu je žap zbog toga. „Mai, bili su to mahom čestiti ljudi… Pa iako su ponekad pojeli parče mesa, bili su monasi u poređenju sa ovim koji nam pojedoše državu!“

Kada smo se prethodnog ljeta, kao i više puta ranije, našli u Lipovu na slavi kod zajedničkog prijatelja dr Milovana Bojića, Momo me, takoreći bez pozdrava dočekao riječima: „Mai, volio bih da mi ti i Dragan (Lakićević)napravite recenzije za ovu moju poslednju knjigu o Kosovu. Rekao sam mu, mrtav ozbiljan:“Ja to, Vojvodiću nikad ne radim, a s tobom ću početi ponovo da se družim kad prestaneš da me ogovaraš“. „O, o, vidi ti njega, pa šta ću da radim do kraja života!“. Svi smo se, naravno, nasmijali, a od moje ljutnje nije ostalo ništa…

Dragi moj duhovni brate, prijateljui kume, vjerujem da su bar neki od tvojih bližnjih priželjkivali da se prije tebe upokoje, jer su znali veoma dobro, da ćeš ti, na pragu vječnosti, naći prave riječi da se od njih oprostiš! Nama si tu priliku uskratio, jer si se tvome i našem Draganu ljetos povjerio da na svojoj sahrani ne želiš govore, samo opijelo i riječ sveštenika. I, vjerovatno si bio u pravu. Jer, oproštajnih govora, kakav si ti održao, recimo, našem zajedničkom prijatelju Radovanu Bećiroviću Trebješkom, neće se skoro čuti na srpskim prostorima. A govoriti o tebi kao jednom od temeljnih stubova Srpstva u Crnoj Gori, ispod tvog nivoa, na sudnjem danu, bilo bi nedostojno, da ne kažem i nepristojno!

Vjerujem, međutim, da nam nećeš zamjeriti ovo anegdotsko prisjećanje na dane kad smo jedva čekali da se ponovo sretnemo i družimo,na zajednički život koji je, zahvaljujući tebi, bio ljepši, sadržajniji, radosniji…
Dragi Momire, mnogo je tvojih prekrasnih, naročito epskih pjesama, koje ćemo tvoji prijatelji guslari i ja pamtiti i uz gusle besjediti.. Među njima se posebno ističe ona „Dva vožda“, u kojoj si izjednačio poetskog vožda (Filipa Višnjica) i vojničkog vožda (Karađorđa). To je prava, jedinstvena i zaslužena apoteoza guslama!

Na Ubalcu, pored tvoga odra, kada smo poslednji put na ovom svijetu bili zajedno, stalno su mi se u sjećanje vraćali oni tvoji stihovi, koje sam još u našim studentskim danima zapamtio:“ Desno dva vijeka kad prođeš Kolašin/ srešće te kamen i surova drača/ tamo je moja timorna Morača,/ tu i za mene ima zemlje aršin…“

Toga se, nema sumnje, sjetio i naš Dragan (Lakićević) koji je u „Politici“ već objavio dirljiv osvrt, baš pod naslovom „Aršin zemlje za Momira“…