Vojvoda

Piše: Batrić Babović

Vojvoda je bio seoski humorista.

Imao je samo osam razreda osnovne škole.

Duže od trideset godina radio je kao jamski radnik u obližnjem rudniku.

Mršav, koščate građe sa dugim orlovskim licem, providno plavih očiju privlačio bi pažnju svih prolaznika.

Od ranog jutra ispijao bi boce zidarskog piva.

Dan za danom.

U nedostatku piva dobro su došli čokanji rakije.

Prvi na eks.

Ostali u sporijem ritmu.

Čitao je Dostojevskog i Tolstoja.

Znao je naizust Gorski Vijenac.

Svirao je harmoniku.

U ljetnjim noćima, palio bi reflektore i kosio travu.

Štitio se od visokih dnevnih temperatura.

Na kraju svakog otkosa imao je kilnjaču rakije.

Gutljaj za oba smjera.

Gorio je iznutra svaki dan.

Godinama.

Razloga je bilo previše.

Nikad o njima nije riječ rekao.

Kad bi pomodrio od muke zasvirao bi dugmetaru.

Pjevao bi iz sveg glasa :“ Sve behara i sve cveta „.

A venuo je iz dana u dan.

Bio je oženjen petnaest godina starijom Jevgenijom.

Ona je bila iz čuvene kuće.

Iz istog sela.

Na ulaznim vratima njene rodne kuće pisalo je JVuO.

Na desnoj strani zida ulaznog hodnika kuće stajao je Tito.

U prirodnoj veličini.

Slika u plavoj maršalskoj uniformi.

Jevgenijin brat bio je zavjetni komunista.

Nezavisno od brata koji je stekao najviša akademska zvanja, Jevgenija je branila duh ulaznih vrata rodnog praga.

Bila je zakleti antikomunista.

Imala je četiri razreda osnovne škole.

Pisala je najčitkijom ćirilicom najljepše epske stihove.

Bila je tiha i krotka.

Protivrečnost karakteru svog supruga Vojvode.

Brata i brataniće voljela je kao svoj vid.

U tri decenije dugom braku sa Vojvodom nije imala djece.

Brak nije bio sa blagoslovom.

Kako njenih, tako i njegovih.

Svako je vidio mane u tuđem dvorištu.

Brvna u svom oku nisu vidjeli.

Trudili su se iz petnih žila da sruše taj brak.

I rod i dom. I njeni i njegovi.

Nisu uspjeli.

Vojvodstvo dvanaest razreda škole i sabora svih ideologija trajalo je do Jevgenijine smrti.

Dugo je krila da boluje od šećerne bolesti.

Kasno je počela sa insulinskom terapijom.

Gangrena je uhvatila desnu potkoljenicu.

Noga je ličila na trulu jabuku.

Suprotnu od one sa grane koju je Eva ugledala a Adam ubrao.

Vojvoda je svoju Jevgeniju u naručju nosio na hirurgiju.

Ljekari su predlagali amputaciju.

Jevgenija je rekla: „Ako me voliš, pustićeš da cijela odem u grob“.

Vojvoda je plakao kao mostarske kiše.

Ljekari su odustali.

Kad je ispustila dušu, Jevgenija je postala predmet spora.

Vojvodina braća nisu dozvolila da se sahrani u njihovoj grobnici.

Sahranili su je bratanići, brat i Vojvoda.

U grobnici koja je kupljena samo za Jevgeniju.

Kad su je spuštali u raku, Vojvoda je izgubio svijest.

Kad se budnost vratila, raka je bila zatrpana.

To su bili poslednji trzaji očuvanja vojvodstva.

Vojvoda se nije trijeznio.

Opijao se danju i noću.

Plakao je bez prestanka.

Sam.

Pred ljudima koje bi gostio rakijom i pivom u svom domu.

Kad bi nestale suze uzimao bi harmoniku.

Pjevao bi “ Duni vjetre malo sa Neretve “ i nakon umora od višesatnog sviranja “ Sve behara i sve cveta „.

Dane i noći provodio je u kafani.

U isto vrijeme je pio, svirao, pjevao i plakao.

Pri izlasku iz kafane udario ga je automobil.

Završio je na hirurgiji sa teškim povredama trbuha i pluća.

Operacija je bila nemoguća misija.

Umro je nakon nekoliko dana ispovjesti koju je davao pogledom.

Nije imao snage da pusti glas.

Sve je rekao.

Braća su kupila grobnicu za Vojvodu.

Odmah pored njegove Jevgenije.

Od njega se najtoplije oprostio Jevgenijin bratanac.

Sahranjen je sa sveštenikom uz opelo i brdo cvijeća.

Harmonika još stoji u Vojvodinoj kući.

Vojvoda i Jevgenija su na Nebesima.

Grobovi su im zarasli u korov!