Vladika Joanikije, povodom 70 godina od pokolja u Velici: I dalje crtaju mape Velike Albanije

U Velici u Plavu juče je, povodom 70 godina od fašističkog genocida nad nedužnim i nezaštićenim veličkim narodom, održan okrugli sto.

U organizaciji Odbora za obilježavanje krvavog jubileja održan je okrugli sto, koji je vodio prof. dr Ranko Simonović. Učešće u radu uzeli su episkop budimljansko-nikšićki Joanikije, dr Kiril Feferman (Rusija), vikarni episkop lipljanski Jovan Ćulibrk, akademici Miomir Dašić i Zoran Lakić, prof. dr Gojko Gojković, Veljko Đurić i Marko Knežević, general Miloš Gojković, te Ljuba Živaljević, Branka Paunović i Gojko Knežević.

U ovom genocidu je, kako se pouzdano zna, za samo dva sata više od 500 djece, žena i staraca iz Velike i okoline ubijeno, zaklano ili su živi u vatru bačeni.

Za ovaj zločin do sada niko nije odgovarao.

Prof. dr Gojko Gojković, koji je jedan od rijetkih koji je preživio velički pokolj, podsjetio je na to strašno zbivanje i naveo primjere koji su se tada dešavali. Ubijani su, klani, drani i u vatru bacani starci, žene i djeca.

Tog kobnog dana kao što znate zaječala je Velika jekom mučenika, zagospodarilo je beznađe i nemoć obeshrabrenih. Po ispoljenoj mržnji, po okrutnosti i načinu kako je izvršen ovaj zločin velička tragedija predstavlja jedno od tri najstravičnija gubilišta u Drugom svjetskom ratu. Narod ovog kraja ni danas, poslije toliko godina, ne može da shvati bezumnu surovost zlikovaca, njihovu neobuzdanu mržnju i prejako izraženu želju da se ubije, uništi ovaj hrabri i napaćeni narod koji se stotinama godina borio i izborio za veći opstanak u svojoj časnoj i ponosnoj zemlji, istakao je Gojković.

Episkop budimljansko nikšićki Joanikije istakao je da je fašizam kao vrhovno zlo koje se pojavilo u 20. vijeku otvorilo vrata mnogim drugim nedaćama na našem području, prenosi Dan.

Mnogi su zločini počinjeni zbog plana stvaranja „Velike Albanije”. I naravno, to ne treba da ispustimo iz vida, prije svega zbog samog zločina o kojem je riječ, ali i zbog toga što se od tog plana i dalje nije odustalo, i dalje se crtaju i objavljuju pred licem cijelog svijeta mape „Velike Albanije” koje zahvataju ono područje, ili još nešto šire, koje je bilo određeno kao prostor „Velike Albanije” u okviru fašizma. Veličke žrtve doživljavamo kao dio jasenovačkih žrtava. Došlo je vrijeme da se o njima javno govori, ali naravno neću zaboraviti i ostale žrtve koje su stradale tog i ostalih dana u okolini, a ni onu djecu koja su stradala u italijanskom zatvoru, ali pod upravom koja je bila povjerena muslimanskoj miliciji, dakle ljudima sa ovog područja -kazao je, između ostalog, Joanikije.

Akademik Miomir Dašić je naglasio da se svaki zločin ili ubistvo ne može kvalifikovati kao genocid, ali sve ono što se dešavalo u Velici i na tom prostoru ima sve odlike genocida, jer je tu bila namjera i plan da se uništi taj narod, jer su u najvećem dijelu ubijane žene i djeca, a uništavana je i imovina.

Prof. dr Marko Knežević se osvrnuo na okupaciju od strane italijanskih fašista 1941. kada je plavsko-gusinjski kraj proglašen „oslobođenim” i priključen tzv. „velikoj Albaniji”. Pod okupacijom je ostao sve do 1945. godine.

U Plavu su početkom jula 1941. ovdašnji kvislinzi i sluge okupatora -vulentari i balisti, na čelu sa vođama Šemsom, Rizom i Šabom Ferovićem, osnovali zloglasni plavski logor, ili kako su ga logoraši zvali Plavski zatvor. Nalazio se u višespratnoj kući Vukote Džudovića u centru Plava. Kako kuća nije mogla da primi sve zatvorenike, za zatvorski smještaj zarobljenih korišćene su i druge prostorije u srpskim kućama u Plavu. O tome koliko je bilo logoraša u kući Džudovića, nijesu pronađeni zvanični podaci. Prema procjeni, broj se kreće oko 140 (po zborniku „Vatre sa Komova”), pa do oko 700 (po izjavama logoraša). Realna procjena je da je kroz logor, za sve vrijeme njegovog postojanja (oko 4 do 5 mjeseci), prošlo preko 500 zatočenika, kako onih koji su ostali do kraja, tako i onih koji bi uspjeli da pobjegnu -naveo je Knežević.

Dan sjećanja

Izmasakrirali su nas za samo dva-tri sata. Zvjerski. Ječala je Velika. Gledali smo uplašeno ka majkama, koje su klali. Velika je za tren postala jedno od tri najveća gubilišta u Evropi u Drugom svetskom ratu, kada se imaju u vidu broj stanovnika i teritorija reči su preživelog očevica pokolja dr Gojka Gojkovića, koji danas živi u Beogradu. Sećanje ne sme da mine. Zločin mora da se pamti. Da opominje. Dužni smo žrtvama spomenik, ali ne onaj bez ikakvog smisla, koji treba da podseća na zločin. Vlasti u Crnoj Gori bi trebalo da uvedu i dan sjećanja na veličke žrtve

Genocid

,,Velički pokolj je dovoljno jeziv naziv za ovaj svirepi zločin koji ima sve elemente genocida. Zar nije bila genocidna namera esesovaca, vulnetara i balista prema Veličanima, kada su živoj deci lice drali, noge do kolena kidali, kada su novorođenu decu u kolevkama masakrirali. Sasvim mali broj dece, žena i staraca stradao je od metka. Umoreni su na najstravičnije načine s jedinom namerom da Veličane istrebe i sjeme nam zatru„, rekao je Gojko Knežević.

Ćutanje

,,O zločinu u Velici se skoro 20 godina nije javno govorilo. Tišina je bila najbolja za sve, a ćutanje je bilo konsenzus, svjesni da zločin neće moći vječito da prećutkuju o zločinu su prvi progovorili istaknuti ljudi tadašnje vlasti koji su nastojali da prikažu da je pokolj izvršila razularena banda. Istraživanja su pokazala da je ovo bila dobro organizovana i do detalja planirana vojna akcija odmazde nad civilnim stanovništvom od strane njemačkih trupa“, kazao je Miodrag Brković.

Novinar Gojko Knežević ukazao je na razliku između ovog okruglog stola i prošlogodišnjeg skupa u Plavu, jer je to bio skup povodom sukoba između vojske dvije države Crne Gore i Turske u balkanskom ratu, a skup u Velici je posvećen pokolju nedužnog stanovništva. Nije sporno da se svi događaji rasvijetle i svi zločini osude, upravo na tome insistiramo na ovom skupu. Objektivni istoričari bi morali imati u vidu da zločine ne čine narodi nego pojedinci i šovinizmom zatrovane grupe. Vrijeme je da to svi na ovim prostorima shvatimo i okrenemo se zajedničkoj budućnosti koja nam je rođenjem predodređena.

Narod je bio zavaran

Svakodnevno razmišljam o tom danu. To je težak zločin ne samo za narod u Velici nego uopšte, jer je s obzirom na teritoriju i broj stanovnika to treći zločin u Evropi, a dogodio se krajem Drugog svjetskog rata. Narod je zavaran da će vojska proći a da nikoga ko ostane u svojim kućama neće dirati, međutim to je bila samo varka, prvi ešalon koji je naišao pobio je i uništio sve. Tog dana sam nosio poruku ljudima koji su bili u šumi i samim čudom izbjegao smrt, ispred kuće mojih roditelja okupila se 21 osoba tražeći sigurnost. Nažalost, svi su pobijeni, izgubio sam majku, dva brata, dvije sestre, najteže je to što smo ih mogli sahraniti tek deveti dan prisjeća se Gojko Gojković.