Zamislite čovjeka koji bi u svakoj normalnoj zemlji već odavno bio samo bilješka u policijskim arhivama. Zamislite unuka crnogorskog ustaše Jevrema Brkovića — čovjeka koji je čitav život potrošio u napadima na srpski narod — kako danas pokušava da vam proda priču da je on najveći borac za „budućnost Srbije“. Da je njemu, zamislite cinizma, više stalo do Srbije nego vama.

Tako na scenu stupa Brajan Brković. Čovjek čije je političko djelovanje okarakterisano stalnim, gotovo ritualnim izazivanjem nereda. Nijedan protest u Srbiji ne prođe bez njegovog prepoznatljivog pečata: guranje, uvrede, fizički napadi, skrnavljenje srpskih simbola. On se tako pojavi i juče ispred DIF-a u Novom Sadu sa svojim saborcem Dinkom Gruhonjićem. Dekan i profesori gurani su od strane grupe blokadera, a na čelu — gle čuda! — opet Brajan Brković i opet Dinko Gruhonjić.

Neko bi rekao: slučajnost. Ali kako onda objasniti da je isti taj Brković već učestvovao u tuči na tzv. protestima „protiv nasilja“? Kako objasniti da je isti taj Brković skrnavio srpsku zastavu po Novom Sadu? Kako objasniti da je uvijek, baš uvijek, u središtu svakog haosa?

Psihologija dežurnih protestanata uglavnom nije naročito složena, mada kod Brkovića i Gruhonjić je sigurno stvar složenija. Moglo bi se, a možda je tome i vakat, istražiti šta su zapravo prave namjere Brajana Brkovića? Šta on istinski vidi kao svoj cilj? Zašto je bio aktivista Stranke slobode i pravde i zašto je sada aktivista u drugoj organizaciji? Kako on to tačno, u tim srpskim strankama i organizacijama, pomaže? Kako je moguće da u svojim naporima nije usamljen, da nije odgurnut i odbačen od zajednice? Zašto bi iko želio Brajana Brkovića u svojim redovima? I kako je uopšte došlo do toga da toliko, isturenih članova, porodice Brković, imaju iste porive. Kako je Brajan uspio ikoga u Srbiji da prevari?

Ovdje više nema ni smisla, niti mjesta, da se postavljaju pitanja Brajanu Brkoviću. Moguće je da ipak treba postaviti pitanje državljanima Srbije. Zašto državljani Srbije nisu više zgroženi i zabrinuti kada im se na protestu pojavi bivši gradonačelnik Podgorice Ivan Vuković? Šta će Ivan Vuković na protestu u Beogradu? Da li Ivan Vuković turistički obilazi proteste svuda po regionu? Ne. On nije, do skoro, nikad ni bio na protestu, ni u svojoj zemlji – ni u najmlađim, najluđim i najbuntovnijim godinama. Bio je tek onda kad je sa protesta zamišljao da se direktno katapultira nazad u kakvu funkcionersku fotelju, pa da može opet da zavlada „slobodarski režim“ DPS. Šta će na protestima u Srbiji Jovana Marović? Ona koja tvrdi da su Srbi u Crnoj Gori „štitili pedofila“, kada su ispravno smatrali da je napad na Biljanu Vučurović politički orkestriran i ideološki obojen. Marović koja je izjavila da su Srbi „dovukli“ patrijarha Porfirija u Crnu Goru pred izbore.

Dinko bi da rascijepi Srbiju i crkvu pretvori u pab

Takođe, kako je moguće da je Dinko Gruhonjić pokušava da proda Srbima priču da se on bori za demokratiju i bolju Srbiju? Kako kada je poznat po izjavama, poput naredne, koju je dao na tribini „U susret 19. stoljeću“ u Hrvatskoj:

– Lako je vama svima, ja dolazim dakle iz Vojvodine. Mi smo jedini ostali sa Srbijom ni krivi ni dužni, tako da se ja osećam ovde kao višestruka manjina. Ja sam auto-autošovinista, meni se penju po tom rodoslovnom stablu pa ne mogu nikako da skontaju od kojih sam pa su mi čak i izmislili ime Sabahudin, iako ja imam jedno lepo ime Dinko, kao Dinko Šakić- izjavio je Gruhonjić u Dubrovniku, aludirajući da nosi ime kao ustaški koljač Dinko Šakić.

Dinko Šakić bio je komandant koncentracionog logora Jasenovac i ustaški ratni zločinac. Nijedan pristojan čovjek, a kamoli intelektualac (pa ni onaj samoprozvani), ipak ne bi zbijao šalu na taj račun. A da možda i nije riječ o šali, govore i svi njegove druge izjave i nastupi, koji nas mogu navesti i da pomislimo da ovaj Dinko (Gruhonjić), nalazi nešto vrlo privlačno u poduhvatima kakve je imao drugi Dinko (Šakić).

– Mislim da je u Novom Sadu ubedljivo najružnija crkva u naselju Telep. Nije nimalo slučajno, napravili su neku crkvu koja je tako,  monumentalno odvratna – zato što je to naselje u kojem su nekad živeli većinski Mađari. Onda sam ja na jednoj tribini rekao da ta crkva Telepu stoji k’o piletu si*se, ali neka grade, je li, mi ćemo to jednog dana, neke generacije će to skvotirati, to mogu biti dobri pabovi– rekao je između ostalog Gruhonjić.

Sve to se izgovara na jednom „skupu intelektualaca“ i boraca za demokratiju, među kojima su bili Zoran Kesić i Dragan Bursać.

Srbija je mala zemlja. I nema viška ni profesora, ni studenata, ni običnih poštenih ljudi. Ali ima viška ovakvih političkih pajaca, istinskih izdajnika i antinarodnih elemenata. Ne idu oni na proteste da bi Srbiji bilo bolje, niti da bi protest bio uspješniji. Oni idu tamo jer se nadaju da baš tu negdje mogu da zametnu klicu destrukcije.