(VIDEO) Mateja Raičković filmom prekinula deceniju ćutanja o silovanju

Mateja Raičković imala je samo 16 godina kada je silovao momak sa kojim je bila u vezi. Godinama je ćutala i u tišini pokušavala da zacijeli svoje rane, ali pravi lijek je došao kroz iskrenu ispovijest u njenom prvom dokumentarnom filmu “Lavanda” koji je odjeknuo regionom. Mnogo je razloga zašto su nekom ko je preživio silovanje potrebne godine da progovori, kaže mlada crnogorska rediteljka za Portal RTCG, ali je najvažnije od svega da naiđe na razumijevanje i podršku kada se na to odluči.

Kao svoj najveći uspjeh vidi veliki broj djevojaka koje joj nakon odgledanog filma prilaze i govore o iskustvima koja skrivaju od svih jednako kao što je Mateja krila svoje od sebe, porodice i prijatelja.

Iako je još tokom ljeta prikazan na više festivala, o filmu “Lavanda” se i dalje priča. Matejino iskustvo zaintrigiralo je regionalne medije, autore podkasta, a na neki način i pokazalo da naše društvo veoma sporo, ali ipak značajno napreduje kada je riječ o razumijevanju i podršci žrtvama silovanja.

Deset godina si ćutala o silovanju koje si doživjela kada si bila šestaestogodišnjakinja. Kada si shvatila da si spremna da progovoriš o tome i da svoje iskustvo ispričaš kroz film?

Mateja: U jednom periodu života, prije jedno pet godina, sam upoznavala mnogo novih ljudi što kroz život, što kroz posao. Nekako se namjestilo da mi se dosta žena otvorilo vezano za njihova iskustva silovanja ili seksualnog zlostavljanja, te sam onda i ja sa njima podijelila svoju priču. Taj osjećaj zajedništva i povezanosti između dvije žene je ono što me ohrabrilo. Tada sam shvatila koliko nas zapravo prolazi kroz ista ili slična iskustva, a nažalost o tome se malo priča.

Ubrzo nakon toga sam se preselila za Budimpeštu da završim svoje master studije. Po prvi put sam živjela u tako velikom gradu gdje imate razne situacije, čak i da vas neko prati i pomalo razvijete strah. Meni se taj osjećaj nije sviđao i krenula sam da kopam po sebi zašto je to tako, ali i da nađem mehanizme kako da se zaštitim.

Jedna od metoda koju sam naučila na psihoterapiji jeste pisanje dnevnika i kroz tu praksu sam prepoznala koje teme su dominantne u mom načinu razmišljanja. U tom momentu nisam znala da ću praviti film o tome i da će imati ovoliki odjek, ali sam pitala svoju mentorku, montažerku Bacskai Brigittu, da zajedno sa mnom radi na ovoj temi kroz formu filma. I malo po malo, došla sam na odluku da to bude moj master rad.

Koliko je bilo teško stati pred kameru i naglas sve izgovoriti. Da li si na taj način ponovo proživljavala traumu?

Mateja: Naravno da je bilo teško zato što je to bio prvi put da izgovorim sve baš od početka do kraja kako se desilo. Bilo je veoma emotivno zato što takođe koristim jednu psihoterapeutsku praksu u kojoj se obraćam svom pokojnom ocu. Bilo je veoma teško suočiti se sa svim razlozima zašto sam toliko dugo ćutala i zašto njemu nisam mogla to da kažem iako smo bili veoma bliski. Ali upravo naprotiv, to me nije retraumatizovalo, već je bilo veoma olakšavajuće i zapravo započelo sav ovaj proces mog iscjeljenja.

U intervjuima koje si davala regionalnim medijima kazala si da si ćutala jer si osjećala krivicu. Kako je izgledao tvoj put od traumatičnog događaja do izlječenja?

Mateja: Prva stvar koju vaše tijelo radi nakon traumatskog događaja da bi vas zaštitilo je potiskivanje. Ja sam dugo sebe ubjeđivala da to što se desilo nije baš toliko loše, a to se miješalo sa krivicom zato što sam bila pod uticajem alkohola. Takođe, to je bio veoma težak životni period za mene i moju porodicu tako da nisam ni imala emotivnog kapaciteta da se pozabavim sa još jednom veoma teškom situacijom. Ja godinama nisam to nazivala silovanjem, jer kao da mi je bilo lakše kada ga “ublažim” sa terminom seksualno zlostavljanje.

Kao što sam pomenula, ovaj period je veoma dugo trajao, između sedam i osam godina. Nakon toga sam imala možda i najvažniji period u svom iscjeljenju, a to je žensko zajedništvo i naša zajednička iskustva. Taj period je započeo cijeli proces, koji se dalje razvijao dok sam radila na filmu. Imala sa divne ljude oko sebe bez kojih taj proces ne bi bio moguć. Rad na ovom filmu je izgledao mnogo drugačije nego rad na bilo kojem drugom jer je duboko ličan i svi profesori i mentori su prioretizovali moje mentalno zdravlje iznad same produkcije filma. Pristup je bio topao, spor i njegujući.

Rad na “Lavandi” je trajao skoro tri godine i on je bio svojevrsna psihoterapija. Kada je film bio završen u januaru ove godine, mislila sam da je i iscjeljenje gotovo. Međutim, film je započeo svoj festivalski život i toliko je odjeknuo regionom da nisam mogla ni da pretpostavim ogromnu količinu podrške koja će doći. Uvijek volim da napomenem da nakon svake projekcije priđe makar jedna osoba i podijeli svoje iskustvo sa mnom, a nerijetko to nisu sa puno osoba podijelile. To znači da je film ispunio svoj cilj i ja sam tim nekako zaokružila svoj put iscjeljenja.

Koliko je bilo teško tvojoj porodici i prijateljima da se suoče sa tim saznanjem, a saznali su gledajući film…

Mateja: Porodici sam pokazala film u kućnim uslovima prije javnih projekcija jer mi je bilo bitno da ih pripremim jer ovo jeste veliki šok za njih. Veoma je teško reći voljenim osobama da vam se nešto užasno desilo zato što time povrjeđujete i njih. To je nekako univerzalan razlog zašto dosta osoba prvenstveno neka iskustva sakrije od najbližih, ali shvatila sam da je ipak najbolje podijeliti jer one reakcije koje imamo u glavi, obično nisu takve. Ono što mi je bilo bitno u ovom aspektu jeste da porodici i prijateljima stavim do znanja da sam ja sada okej i da je moguće biti bolje, i kada im je teško da se sjete toga. Mislim da im je dosta i pomoglo što znaju da sam ovim filmom pomogla mnogim ljudima.

Da li si očekivala da “Lavanda” doživi takav uspjeh i koliko je to značajno za tebe i kao umjetnika i kao osobu koja je uspjela da podijeli svoje iskustvo?

Mateja: Od početka sam znala da je ova tema veoma bitna i vodila sam se mišlju da želim da pomognem makar jednoj osobi svojim iskustvom, kao što su to uradile žene za mene kada su podijelile svoja iskustva. Nisam puno razmišljala o uspjehu dok sam radila na filmu, fokus mi je bio na samoiscjeljenju kao i da pomognem drugima. I upravo iz tog razloga mi je drago što je film odjeknuo jer stvarno smatram da treba što više ljudi da ga vidi.

Naravno da je veoma značajno za mene, prvo kao osobu koja je podijelila svoje iskustvo jer sam dobila mnogo podrške i kao što sam rekla time nekako zatvorila sav taj proces. A drugo, i veoma značajno za mene kao umjetnicu jer sam dobila predivne komentare od kolega i profesora koje mnogo poštujem i koji su mi dali vjetar u leđa za dalje projekte. Upravo ulazim u proces predprodukcije svog prvog profesionalnog kratkog igranog filma “Južine” i ova profesionalna podrška je došla u pravo vrijeme.

U javnosti se uvijek polemiše o tome zašto žrtve silovanja ćute, kako ti to vidiš i šta bi poručila osobama koje sude o tome kada je pravo vrijeme da se progovori?

Mateja: Mnogo je razloga zašto neko ćuti ko je preživio silovanje. Neki su veoma univerzalni kao što je osjećaj krivice, a neki veoma individualni i zavisi od toga kroz šta osoba prolazi u svom životu, kakvi su odnosi unutar porodice, iz kojeg sloja društva dolazi, da li uopšte ima nekome da se obrati i mnogi drugi. Nepovjerenje u institucije je veoma veliki problem kod nas na Balkanu i institucije imaju mnogo prostora za napredak i tek treba da nam dokažu da možemo da im vjerujemo. Mislim da treba da se prebaci fokus sa toga kada je neko progovorio na to da im se pruži podrška i razumijevanje, a prvenstveno da svi zajedno gradimo podržavajući prostor da ljudi uopšte mogu i da istupe. Uvijek je lako osuđivati. Generalno nam fali empatije.

Da možeš da se ponovo vratiš na svojih 16 godina da li bi ponovo sve sama proživljavala i šta bi posavjetovala mlade koji se suoče sa istim iskustvom?

Mateja: Nakon svog ovog iskustva shvatam da smo jači kada to podijelimo sa drugima i posavjetovala bih mlade da ako ne mogu da kažu porodici, da nađu makar jednu osobu kojoj vjeruju – to može biti prijatelj/ica, profesor/ica, stručno lice… Sve je mnogo lakše kada sami ne prolazimo kroz to. Svi strahovi i predrasude kako će neko reagovati, u većini slučajeva nisu tačne.

Mateja Raičković osvojila je nagradu „Maslačak“ za film “Lavanda” na festivalu dokumentarnog filma Underhil.

U Crnoj Gori je prije dvije godine usvojena izmjena Krivičnog zakona prema kojoj se svaki seksualni odnos bez saglasnosti smatra silovanjem. Od 2013. godine u našoj zemlji na snazi je Istanbulska konvencija o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici čiji je cilj nulta tolerancija na nasilje.

Foto: Jelena Čejović Vukčević

Izvor: RTNK