(VIDEO) Čas istorije na Gazimestanu: „Kosovo – Srbija“, skandirala i Crna Gora

Na Gazimestanu, na Vidovdan, nije bilo govornika koji se nameće, niti parole koja je nametnuta. Bilo je samo naroda – srpskog, trpeljivog i vječnog. Sabranog iz svih krajeva gdje se Srbin Bogu moli i srpskom zavjetu kloni.

Proslava je započela svetom arhijerejskom liturgijom u manastiru Gračanica, koju je služio mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije, uz više arhijereja Srpske pravoslavne crkve. U prisustvu brojnih vjernika, Božiji mir spustio se na Kosovo polje, a odmah po završetku liturgije, u porti manastira uručen je orden Majke devet Jugovića majkama sa četvoro i više djece – onim istinskim čuvarkama srpskog imena i nadanja.
A potom – Gazimestan. Sabralo se sve: omladina, starci, majke s djecom, sveštenstvo, barjaci, zavjeti. Sa svih strana – iz Crne Gore, Republike Srpske, centralne Srbije, rasejanja. Sa trobojkama u rukama i srcem na mjestu.

Parastos kosovskim junacima služili su mitropolit Joanikije i vladika raško-prizrenski Teodosije. U besjedi se obratio i vladika Jovan Ćulibrk, snažno i proročki:

„Gazimestan je zavjetni hram srpskog naroda. Pedeset godina smo se odricali Boga, rušili svoje hramove i služili idolima. Kao što je Avram vidio Boga, tako je i car Lazar vidio proroka Iliju, koji mu je donio knjigu. I on je izabrao Carstvo Nebesko. Nestaju oni koji se odriču Boga. A ko ne poštuje Kosovski zavjet, nema ni prošlosti, ni sadašnjosti, ni budućnosti.“

Nakon molitve, uslijedio je kulturno-umjetnički program. Ali najsnažnija tačka tog programa došla je od naroda. Omladina je spontano zapjevala „Oj, Kosovo, Kosovo“, a onda, iz grla, iz srca, iz dubine, zaorilo se: „Kosovo – Srbija!“ To nije bila parola, nego zavjet. Nije bila poruka medijima, nego priziv generacijama.

Skandirala je i Crna Gora. Ona istinska – vjerna, ćutljiva kad treba, glasna kad mora.
Među prisutnima bio je i Balša Vojvodić, student iz Sutomora, koji je prvi put došao na Kosovo i Metohiju. U Kosovskoj Mitrovici ugostio ga je prijatelj Stefan Jovanović, takođe iz Sutomora, student u Mitrovici. Zajedno su nedavno bili u Hilandaru, a sada, kažu, dovršili svoje zavjetno putovanje.
„Došao sam da se poklonim sjenima naših junaka. Kosovo je naše izvorište. Ovo je više od puta, ovo je čas duše“, kazao je Balša za IN4S.

Prisutni su bili i predstavnici Kancelarije za Kosovo i Metohiju – Milena Parlić, Dušica Nikolić i Miloš Terzić – kao i predstavnici Srpske liste. Slavko Simić za IN4S je rekao:
„Kada ste u Gračanici i na Gazimestanu, suvišno je bilo šta reći. Dovoljno je pogledati ovaj narod koji je došao sa svih strana. Dok je ovako, ima nade.“

 Dok se u kabinetima u Briselu, nameću rješenja za Kosmet, narod na Gazimestanu ponavlja zavjet: Kosovo – Srbija. Čuje se, dok god ima ko da pamti. A ima.

Oni koji misle da će vrijeme izbrisati zavjet, ne razumiju srpski narod. Zavjet nije dokument, već živo predanje, krv u krvi, riječ u pjesmi, molitva u suzama. On se ne nameće, on se nasleđuje.
Na Gazimestanu, na dan kada je car Lazar izabrao ne prolaznu pobjedu, nego vječnu istinu, narod je pokazao da nije izgubio put. Naprotiv, više nego ikad zna gdje je istina, kome pripada i u šta vjeruje.
Nije bilo političara da se slikaju, ali su bili dječaci sa krstovima od šperploče, majke sa vijencima, djedovi sa ikonama. Nije bilo kamera koje će prenijeti istinu, ali je bilo hiljade srca koja će je prenijeti svojoj djeci.
U Gračanici i na Gazimestanu, Vidovdan nije bio u kalendaru, nego u koraku. Nije bio u protokolu, nego u pojanju. Nije bio u govorima, nego u ćutanju koje sve govori.
Na tom ćutanju, na tom pjesmom ispunjenom polju, Crna Gora nije imala svoju vlast. Ali je imala svoju djecu. Imala je svog Lazara. Imala je čast.
I zato će, dok god na Vidovdan u Gračanicu stižu kolone, a na Gazimestanu odjekuju riječi „Kosovo – Srbija“, srpski narod znati ne samo ko je bio, nego i ko jeste. I kuda ide.

Nasilje Kurtijeve policije bacilo sjenku Miloš Mitrović, Jovan Merdović, Nikola Golubović, Miloš Ajković i Marko Lakić — petorica su hodočasnika iz Crne Gore koji su danas bili uhapšeni na Gazimestanu, samo zato što su, po navodima tzv. „kosovske policije“, svojom odjećom i pjevanjem pjesama „podsticali na mržnju“. Njihova imena stoje kao svjedočanstvo nastavka proganjanja srpske slobode i identiteta na Kosovu i Metohiji.

Među 17 privedenih, ovi momci su kasno popodne pušteni i već su u Crnoj Gori. Karakter represivne i anticivilizacijske vlasti u Prištini najbolje se ogleda u slučaju Miloša Ajkovića, koji je, za nevjerovanje, priveden samo zato što je bio obučen u crnogorsku narodnu nošnju.

I ako je ko svojim izgledom i pjesmom „pozivao na mržnju“, to je bio režim Aljbina Kurtija, koji godinama sistematski satire sve što je srpsko — vjeru, jezik, kulturu, pa i obično hodanje u nošnji. Fašistički duh vlasti u Prištini nije više ni prikriven, već postaje otvoreno brutalan i opskuran.
No, srpski hodočasnici ne odustaju — Gazimestan živi, Vidovdan živi, i Crna Gora, koju oni predstavljaju, pokazuje da joj je Kosovo i Metohija u srcu.