Veljko Bojić – srpski rodoljub, pjesnik i slikar: Tuđina ga nije promijenila (VIDEO)

17. februara 2019-te, u 86-toj godini života u Los Anđelesu, preminuo je Veljko Bojić, istinski srpski rodoljub, koji je svoje velike ideje, plemenite misli i istinita a od nas skrajnuta svjedočanstva ostavio nama, svome rodu, ali i svijetu, na papiru i platnu.

Taj VUK iz živopisnog kolašinskog sela Lipova, koji je u sebi nosio duh svojih slobodoljubivih i hrabrih predaka, nije se dao vezati satanskim komunizmom, i napušta svoje „Orlovsko gnijezdo“, odakle su mnogi najbolji odletjeli, i odlazi u „slobodni“ svijet.

Vojvoda od stiha, pisane riječi i kičice, tokom svoga života u tuđini nije promijenio ni dlaku ni ćud. Pjevao je o Vidovdanu, slikao Kosovo, ljepotu i vrlinu, muku i istinu, i osim otadžbine svim srcem volio i Rusiju. Sva njegova uzvišena čula, prije svega ono duhovno, bila su okrenuta zemlji predaka. Ipak, on nikako nije ostao zarobljen samo u okviru nacionalnog, već je u sebi nosio i u sebe sabirao sve najljepše ikada stvoreno, bilo ljudsko, bilo Božansko.

Davne 1963. godine napustio je zemlju sa nekoliko svojih rukopisa, i u sebi zamrzao slike svog zavičaja, likove i sjećanja, koje je docnije pretočio na više od stotinu svojih slika i 33 toma poezije, proze i drame, u 86 naslova na 15 hiljada kucanih stranica.

Za njegovu prvu knjigu pjesama – „Izgnanik“, nadahnut predgovor pod nazivom „Kofer Veljka Bojića“ napisao je Matija Bećković, koji je i napravio izbor iz Bojićeve poezije, i istu preporučio za izdavanje renomiranom BIGZ-u.

„Poskitani narod ima i poskitanu književnost“, istakao je Bećković. „Jedan od njih je i Veljko Bojić. Oni koji su otišli najdalje najviše su se približili sebi i svom korijenju. Zato među bezotadžbenicima možemo sresti ljude kakvih više nema tamo odakle su otišli“.

Najveći živi srpski pjesnik visoko je ocijenio poeziju Veljka Bojića, naročito apostrofirajući sljedeće:

„Jezik je jedini zavičaj od koga se ne možemo odvojiti. I kad ničega nema u jeziku je sve zadržano.

Tuđinujući, Veljko Bojić je negdje u kalifornijskoj pustinji naišao na suvomeđu, nalik na one kojima je ispreziđivana Crna Gora. Prepoznao je kamenje i plakao gledajući kameni rukopis bez kreča i maltera, izveden onako kako se u Americi ne zida. Kamen zavičajnik se ne pomjera. A ovo kamenje kao da se pomjerilo i došlo za svojim ljudima. Docnije je saznao da se nisu slučajno prepoznali. Suvomeđu su zidali naši ljudi koji su ko zna kada dospjeli ovamo.

Poezije nema tamo gdje ima srećnika, pretpostavljenih i poslušnika. Ona je tamo gdje su ozlijeđeni, izgnani i pobunjeni. Samo poezija je dostojna da joj se povjeri istina“.

Bećković je istakao da Bojić poznaje modernu poeziju i poštuje njene izume.

„Prosuli smo se po svijetu i zaboravili one koji nas ni za trenutak nisu zaboravljali. Bez njihovog udjela priča o nama ne može biti cijela.
Velika pravda i moral jezika brine se i o njima. Jezik se svega sjeća i nikoga ne odriče.

Priča kruži i kad se jednom vrati tamo odakle je krenula donijeće sa sobom i kofer Veljka Bojića“, zaključio je Bećković, u septembu 1988.

Inače, i životni put Bojića veoma je zanimljiv. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, iako je imao samo 15 godina, bio je pripadnik JVUO. Preživio je pogrom, višemjesečno mučilište u kolašinskom zatvoru, prešao je u Peć, gdje je završio gimnaziju, onda Pravni fakultet u Zagrebu. Život ga je odveo i u Francusku, u Pariz, da bi se konačno skrasio u Los Anđelesu, gdje je i sahranjen.

Izvor: Jovana Bojić Baljošević – facebookreporter.org

Pročitajte JOŠ:

Danilo Bojić von Kolašin: Američki naučnik i srpski patriota