Uvod u demokratiju ili kako Srbi drže lekciju o demokratiji „građanistima“

Piše: Luka Radonjić

Uvod u demokratiju bio je naslov jednog teksta u NIN-u iz autorskog pera Tirnanića, Tijanića,… ne sjećam se precizno, uglavnom iz pera nekog od onih kojima Nije bilo Srpski Ćutati.

Tokom studiranja prava, vjerovao sam da našem sistemu akademskog obrazovanja, shodno potpunom izostanku demokratije u istoriji naše države, fali jedan predmet koji bi nosio upravo takav naslov: Uvod u demokratiju.

I kao jedan od urednika fakultetskog časopisa, plasirao sam taj naslov. Alternativni naslov koji sam ponudio ovoj objavi je u više smjerova sporan.

Dakako da i Srbi mogu biti „građanisti“ (ko god je izmislio ovu riječ ima užasno loš osjećaj za sklad i estetiku slova), ali sam želio ironično da udovoljim pred i postreferendumskom mejnstrimu, koji se sa pozicija vlasti preselio u ono što Milo Đukanović u svom autokratskom stilu zove „parapolitičkim poljem“, misleći na medije. Želio sam da udovoljim ironično, jer je taj mejnstrim teško poražen minulih godina.

Stvarnost konformizma i borbe, nemilosrdno ga je potopila, talasima svakojakih ideoloških primitivizama koji su nikli u stvaranju nove nacionalno- ideološke doktrine.

Alternativni naslov je sporan iz još jednog razloga: Ne drže svi Srbi lekciju, niti su svi Srbi u CG isti. No, da ne bih pozajmljivao ideje Mana i drugih velikih njemačkih romanopisaca (podjelu na dobre i loše Ruse), u daljem tekstu koristiću samo „Srbi“, a razumnima podradzumijevam da znaju da među Srbima ima dobrih i loših, kao i među svima ostalima.
U poslednjih nekoliko dana, aktivisti DPS-a koji združeno ordiniraju na društvenim mrežama preko stranica koje nazivaju „kreativnim“ a sa namjerom stvaranja nesloge i razbijanja protesta, plasirali su niz objava koje targetiraju Srbe, posebno Srbe opozicionare (zar drugačiji u CG i postoje? Postoje, dakako).

U tim objavama, Srbi se „pozivaju u pamet“, potura im se pitanje, kako mogu slijediti proteste koje vode ljudi koji imaju fotografije sa Naserom Orićem, ljudi koji su se sa albanskim zastavama peli na Rumiju, ljudi koji su studirali u DPS-u, i tako dalje i tako redom.

Znamo koja i čija kuhinja je doktorirala na nacionalnim podjelama u Crnoj Gori, pa nije teško pretpostaviti odakle ovo dolazi, a sa sigurnošču se može zaključiti čemu služi. No, braća sa ulice, ona koja iz milošte u ovom tekstu zovemo Srbima, ne daju se.

Izlaze na proteste, u sve većem i većem broju, da skupa sa svojim komšijama i braćom i sestrama drugih nacija, iskažu nezadovoljstvo zbog stanja u zemlji. Štaviše, mnogi od njih u komentarima, ne štedeći se, brane svoju bošnjačku i muslimansku braću i borce iz redova opozicione ulice.

Neko bi na ovo zapažanje, mogao da kaže: „Pa što?“. Pa eto to, za početak, što isti ti opozicioni Srbi, bijahu mnogo puta usamljeni u svojim borbama, a nerijetko su i tokom gutanja policijskih suzavaca, dok se dim još nije ni razišao, bili zasuti svakakvim uvredama i optužbama – sa leđa.

Kamenice u vidu riječi, rečenica, naslova i tekstova, često su dolazili sa strane „građanista“. Srbima sa ulica, zamjerano je što su Srbi, i što su to majicom i trobojkom iskazivali. Zamjeran im je i Njegoš, zamjerana im je i Crkva, zamjeran im je i badnjak, zamjerano im je sve i svašta.

Ima, naravno, i onih „građanista“ koji su im zamjerali „samo“ nacionalizam. No, svi ovi ljudi, koje znam sa fejsa, koje znam sa ulica, stadiona, kafana, protesta, mitinga, ni juče ni danas ne bojkotuju proteste. Ne zamjeraju drugima njihove nacionalizme u biografijama.

Ne zamjeraju ni gore stvari od toga. Ne postavljaju to kao uslov da odu na protest. Jedan od najupečatljivjih primjera koje pamtim, ticao se ovog Infors portala, koji i danas podržava proteste i ljude koji ih vode, zvali se ovako ili onako.

A kad je urednik tog portala, bio žrtva fizičkog nasilja Milove policije, jedan kolumnista sa „građanske strane“ koji danas soli pamet o buntu, rekao je da on nije novinar, nego srpski nacionalista. Ovakvih primjera nečojstva i nejunaštva ima beskonačno mnogo.
Udaraca koji su opozicioni Srbi dobili sa leđa od strane mnogih građanista, ima koliko ti duša ili Milo Đukanović poželi. No, evo ih. Na frontu borbe za demokratiju.

Sa svim vjerama i nacijama. Mnogo, mnogo njih ne podliježe ni propagandi koja dolazi iz režimske kuhinje, niti robuje iskustvima koje su istrpjeli, pa čak i od strane onih konformističkih ameba, koji su svoj prvi korak protesta napravili tek ove godine.

Da li zbog toga zaslužuju kakvu medalju ili pohvalu? Ne. I siguran sam da i oni dijele ovaj stav. To su samo ljudi koji se bore za zemlju koja je njihova. Zemlju njihovih predaka i potomaka. Bore se za Crnu Goru. I njenu slobodu.

Izvor: Fejsbuk