U pozorištu svog uma
Piše: Aleksa Radanović
U pozorištu mog uma, svjetlost reflektora obasjava moje misli, a zavjese se podižu. U tom magičnom prostoru, mašta postaje glavna glumica, a ideje igraju svoje uloge.
Scenografija se mijenja u skladu sa periodom života, a kostimi odražavaju moju ličnost.
Prva scena predstavlja mene u godinama bezbrižnosti i sreće. Glavnu ulogu igra žena u bijeloj haljini, koja predstavlja nevinost mojih misli u tim godinama. Oko nje se nalaze ratnici koji je čuvaju. Moja porodica predstavlja te ratnike. Oni me čuvaju od svog zla koje život sprema. U ćošku scene sjedi žena u crnom, tužna je, i ne prestaje plakati.
Druga scena predstavlja mene u godinama puberteta. U ovoj sceni stojim ja u crnom odijelu. Gledam zbunjeno u likove oko sebe. Nisam znao da će žena iz prve scene biti u stvari upozorenje na ono što me čeka. To je bila smrt mog oca, zbog toga nosim crno odijelo. Oko mene igraju klovnovi, koji predstavljaju moja pomiješana osjećanja.
U trećoj sceni stojim ja, sam sa koferom. Nosim rolku, kaput i cipele. Kofer predstavlja put i avanturu koja me čeka. Moje odijelo označava ozbiljnost i svijest godina u kojima sam. Oko mene nema likova jer polako postajem svijestan da sam sam, i da samo ja živim ovaj život.
Svaka scena donosi nešto novo, neki novi početak i neki novi kraj. Gledajmo da prođemo kroz što više scena u našem životu, jer na kraju svega nas život je jedna velika predstava.
Aleksa Radanović, rođen je 07.09.2006. godine u Herceg Novom, gdje je završio Osnovnu školu „Milan Vuković“ redovnu, kao i muzičku. Sada je učenik trećeg razreda srednje muzičke gimnazije „Mihailo Vukdragović“ u Šapcu.
