Tumačenje otpora

Piše: Sibin

Od građana se očekuje politička interaktivnost, kritičko promišljanje koje proizvodi krizu u sistemu, jedan slobodarski i anganžovani stav prožet pozitivnom sumnjičavošću, preduzimljiv u sasvim legitimnoj potražnji više demokratije koja kao takva mora moći biti radikalna otvorenost u kojoj se susprostavljaju odnosi razlika.

Mnošto i/ili jedinstvo razlike okupljene u žudnji za demokratijom, tako nešto, između ostalog, preporučuju Hart i Negri. Ukratko, to sobom donosi: situaciju otvorene i prvenstveno samoprožimajuće zajednice, sa uzburkanim a ne fiksiranim temeljom, koji baš takav doprinosi da svaka potencijalno konstruktivna ideja ima svoje vidljivo i strateško mjesto, ono koje je ujedno i dio mnoštva i glas pojedinačnog. Uostalom, demokratija je realnost većine sačinjene od nesvodivih pojedinaca.

U protivnom, čemu bivamo u gradu, prostoru politike u pokretu, koji se uvijek već mora korjenito samo(pre)ispitivati?

Naša moderna misija sastoji se u ostvarivanju utopije! Konačno – politika će biti mjesto mogućnosti istine tek kad se u nju useli duh različitosti, igre pluralnosti, nesvodivosti na jednu priču, ma koliko ona bila bliska idealu, moralu, multikulturalnosti, i tome sl. (Politika promjene, da bi se jednom došlo do smjenjivosti zvaničnih i raspetljavanju bočnih politikȃ…)

Naprotiv, treba nam mnogo više fragmentnosti, stalne upitnosti i suštinskog osjećanja nedovoljnosti u nekakvom identitetu, ideologiji i unaprijed serviranoj, političkoj istini. Dakako, stvari se nikad ne mijenjaju intervencijom spolja, već duboko i slojevito zahvatajući iznutra.

Sloboda je borba za ostvarivanje prava Drugog. To već po sebi govori da se mora biti slobodan ukoliko se takva bitka ima potrebu povesti. Ona je moguća tek i samo ukoliko politika postane dokraja građanski događaj!

Pariz, u žutom prsluku, preseljen na Ulicu, savršen je primjer toga. Nije li, upravo – kriza potonja šansa Evrope?! Srećko Horvat još jedino u migrantima vidi mogući spas Evrope… U potonje vrijeme otud više poštujem njegovu misiju nego misao. Intelektualna misao danas, ako nije cijela ugrađena u misiju, nije ništa; intelektualni skepticizam da, međutim, sa stalnim autoanalizama koje ga, od strane njega samog, dovode u pitanje.

Modernost obuhvata širu odgovornost i direktno se dotiče javnog života. Nedopustivo je, tim prije, da nam javnost bude, u svakom smislu, ovjereno dno, od političkog preko moralnog pa do estetskog, u smislu kako su ga Grci poimali, kao hrabri i posvećeni rad na sebi, staranje o sebi. (Ako se ne staramo o sebi, onda dozvoljavamo da budemo – zloupotrebljeni od svega onoga što se suštinski prepoznaje kao nanos podpolitičkog…)

Jer, javni prostor sa svojim eksplicitnim događajem jeste i ostaje kolektivni odraz. I, dakle, kakav je?…

Loš, odveć star i umoran od sebe, samoprežvakan i uveliko prevaziđen, tako da taj prostor nužno ište radikalni preokret, jednu silovitu, bolnu i temeljnu promjenu, koja će tek tad biti u stanju da pravilo dočita prošlost, njen svijetli primjer i ideju kojom se vodila. Do tada, živimo u mutnom, nebuloznom i poprilično pogubljenom međuvremenu.