Trojanski statut

Najvažnije odluke o Vojvodini posle 1945. godine, a naročito one koje su imale loš uticaj na građane sjevera zemlje i srpski narod, po pravilu su donošene u Beogradu.

Istoričari koji budu pisali o Srbiji našeg vremena neće imati težak posao. Jedno od najvažnijih pitanja – motive – učesnika i tvoraca istorijskih zbivanja neće morati da rekonstruišu sa velikom mukom i uz previše pretpostavki. Za pojedine katastrofalne državničke odluke, loša politička rješenja, štetne privatizacije, bizarne politike u prosveti, kulturi i medijima… biće jasno zašto su donesene ili osmišljene već na osnovu prilika ili vremena kada su obnarodovani.

Kriza oko Statuta AP Vojvodine, jednog duboko separatističkog, nedemokratskog i suštinski nemodernog pravnog akta, traje od časa kada je prije pet godina donesen.

Lišena demokratskog legitimiteta, autonomija Vojvodine je, suštinski – posebno nakon što se 1918. srpski narod sa obje obale Save i Dunava ujedinio u jednu i nedjeljivu nacionalnu državu – pitanje odluke oligarhija iz Beograda.

Zato su najvažnije odluke o Vojvodini posle 1945. godine, a naročito one koje su imale loš uticaj na građane sjevera zemlje i srpski narod, po pravilu donošene u Beogradu.

Ustavni sud Srbije je prije izvjesnog vremena oglasio neustavnim velike djelove Statuta.

Stručna javnost u Srbiji je o tom pitanju i ranije uglavnom bila jedinstvena. Osnovana je jedna radna grupa koja je dala svoje predloge kako izmijeniti odredbe statuta koje ne samo da ugrožavaju suverenitet države Srbije i prava srpskog naroda, već su po svojoj suštini bile zastarele i nisu imale uporednika u evropskoj, a naročito u istočnoevropskoj praksi.

Ispravne predloge radne grupe, koje su anahronu i suštinski štetnu autonomiju koliko-toliko upodobljavale ustavu, nisu prihvatile političke stranke zastupljene u Skupštini AP Vojvodine, sa izuzetkom DSS-a, niti sve odreda stranke u Narodnoj skupštini Srbije.

One su, naprotiv, uglavnom postigle nazovikompromis tako što su pored neustavnih rješenja dodavale rješenja predložena od radne grupe.

Tako je glavni grad Vojvodine umjesto „administrativnog centra“ postao „glavni grad pokrajine“.

Vojvodina je, za razliku od ostatka Srbije, zemlja „nacionalnih zajednica – nacionalnih manjina“ (ustav poznaje samo druge, što će reći da srpski narod opet nije spomenut u prvom članu statuta).

Vještačka zastava i grb sada su stavljeni u ravan sa tradicionalnim znamenjima Srpske Vojvodine i sada će moći da budu upotrebljavani i jedni i drugi…

Ako želite da osjetite šta je to trulo u državi Srbiji, i to namjerno ostavljeno da trune, treba samo da pogledate koje su privatizacije izvršene kada je recimo ubijen premijer, koje su odluke donesene kada je hapšen neki haški optuženik, za koja oslobađanja su čekane parade homoseksualaca, a kakve su „žabe gutane“ pred neku donatorsku konferenciju ili donošenje budžeta SAD…

Sudeći prema okolnostima potopa koji nas je ovih dana snašao, odluka Narodne skupštine Srbije o usvajanju besmislenih izmjena statuta budi osnovane i snažne sumnje.

Srpska napredna stranka danas ima apsolutnu podršku birača i dovoljnu većinu u svim ustanovama srpske države da sprovede svaku svoju odluku. U slučaju prevremenih pokrajinskih izbora, tamo bi odnijeli pobjedu čak uvjerljiviju od one postignute u martu na republičkim izborima.

Dakle, potreba da postižu kompromise, i to trule, sa LSV-om, SVM-om i drugim strankama, posebno kada su takvim sporazumima relativizovane odluke Ustavnog suda i preporuke radne grupe za izmjenu Statuta, može da bude objašnjena samo popuštanjem pred neformalnim pritiscima stranih država koje žele dugoročno slabljenje veza AP Vojvodine sa ostatkom naše države.

Ta politika može biti motivisana finansijskim ucjenama pošto se naša država već sedam godina zadužuje umjesto da se reformiše i suoči s krizom koja vremenom, posebno sada, posle velikih poplava, postaje sve teža i složenija. Autoritarni obrazac koji nažalost slijedi i sadašnja populistička Vlada Srbije podrazumijeva izbjegavanje demokratske debate i donošenje svih odluka u navodnom saglasju, u nekakvom maniru koncentracione vlade, nacionalne sabornosti koja nije postignuta oko neke velike odluke, već naprotiv oko neprekidne i stalne podjele odgovornosti koja poništava postojanje bilo kakve opozicije.

Sve opozicione stranke su namirene: ili su dobile dio moći i novca koji im prema izbornim rezultatima ne pripada ili su izbjegle medijsku satanizaciju i ostrakovanje.

Ishod znamo. Tako je u prošlosti odlagano crnogorsko i kosovsko pitanje… Kada konačno završe sa Kosovom i pokušaju ukidanje demokratskih prava srpskog naroda u Republici Srpskoj, diplomatije SAD, Velike Britanije i Njemačke okrenuće se sjeveru Srbije. Zato koalicioni saveznik iz SNS-a Ištvan Pastor danas govori o „oktroisanom“ statutu za koji je, o čuda, upravo glasao.

Čedomir Antić