Tri decenije hegemonije i jedan dan slobode: 30. avgust tada i danas
1 min read
Trideseti avgust 2020. godine ušao je u kolektivno sjećanje kao trenutak kada je slomljena tri decenije duga hegemonija Demokratske partije socijalista. Mnoge generacije sanjale su taj dan, vjerovale da će pad režima značiti i početak dubinskih promjena – nacionalnih, političkih, duhovnih. Ta pobjeda je dočekana kao ulazak u slobodu, kao povratak dostojanstva narodu koji je decenijama bio na margini.
Ipak, pitanje koje se nameće jeste: šta smo uradili sa tom pobjedom?
Istina je da je tada narod, prije svega srpski narod u Crnoj Gori, iznio promjene. Njegova energija, njegova žrtva, njegov istrajni hod u litijama bili su ključni da se sruši zid straha i apatije. Ali isto tako istina je i da je upravo taj narod, koji je bio kičma otpora, najviše gurnut u stranu kada se vlast mijenjala i dijelila. Oni koji su najglasnije nosili barjak slobode, danas su mahom u zapećku, dok su drugi, mnogo pragmatičniji i manje idealistički raspoloženi, ubirali plodove.
Sa jedne strane, dobijena je šansa da se izgradi nova Crna Gora – slobodnija, pravednija, bliža svojim istorijskim i duhovnim temeljima. Sa druge, ubrzo je postalo jasno da je rušenje režima bilo samo prvi korak, ali da taj korak nije pratio ozbiljan nacionalni i državotvorni program. Ulazilo se u kompromise, pravile su se kratkoročne koalicije bez vizije, a suštinske promjene su izostajale.
Zato danas ostaje otvoreno pitanje: da li je 30. avgust kraj jednog režima ili početak jedne nove iluzije? Da li smo osvojili slobodu ili smo samo zamijenili jednu elitu drugom?
Progoni nisu nestali – samo su promijenili formu. Umjesto otvorenog donošenja diskriminatornih zakona, došlo je do suptilnijeg potiskivanja Crkve iz javnog i političkog života. Nova vlast je vrlo brzo pokazala da joj Crkva, koja je odigrala presudnu ulogu u rušenju režima, više nije potrebna. Temeljni ugovor, koji je trebalo da bude simbol pravednijeg odnosa države prema Crkvi, godinama je odlagan i relativizovan. Umjesto istinskog poštovanja, često smo gledali političke kalkulacije, strah od reakcija Zapada ili domaćih antisrpskih krugova.
Dodatno, diskriminatorni odnos prema srpskom narodu i njegovim institucijama nastavljen je kroz medije, kroz birokratske prepreke, kroz stalno izjednačavanje žrtava i progonitelja. Oni koji su najviše dali za pobjedu, ponovo su bili obilježeni kao teret, a ne kao stub na kojem počiva nova Crna Gora.
Zato 30. avgust moramo posmatrati dvostruko. Jeste to dan kada je narod pokazao da je moguće pobijediti režim i izboriti se za slobodu. Ali je istovremeno i opomena – da istinska sloboda nije došla, da se progoni Crkve i ponižavanje srpskog naroda nastavljaju u novim oblicima, i da borba za pravednu i svoju Crnu Goru tek predstoji.
Srpski akademik Matija Bećković je te 2020. godine za IN4S kazao da na izborima 30. avgusta Crna Gora se spašava ili nestaje. I tako je zaista u trenutku i djelovalo. Ipak, ispostavilo se da je dobijena samo bitka. Nismo nestali, ali nismo se ni spasili. Ako ništa drugo, onda smo u potpunosti otkrili da je problem nadilazio čak i sam DPS. Trideset godina njihove vlasti učinilo je da problem postane uistinu sistemski. Zacrtan je spoljnopolitički put Crne Gore koji trajno oštećuje unutrašnju dinamiku našeg društva, ali su se gotovo i sve naredne vlasti izgleda zaklele da sa toga puta ne skrenu.
Odbijanje dijaloga, strah od javne rasprave i opsesivna kontrola medijskog prostora stvorili su kulturu u kojoj je potrebno stalno dokazivati svoju poziciju. Zato je logično da mnogi građani i dalje osjećaju da moraju biti vidljivi, glasni, a ponekad i oprezni u svojoj aktivnosti. No, ako se i posmatraju kao „mali“ u odnosu na prošlost, ti pokreti pokazuju jednu istu istinu: narod koji je digao glas i izborio se za promenu, ne može biti ignorisan, ni preskočen, ni marginalizovan.
Na kraju, 30. avgust nije samo datum – to je proces. To je proces koji traži stalno učešće, stalnu budnost i stalno pamćenje. I upravo tu leži najveća opasnost i najveća šansa za Crnu Goru: ako se zanemari ili relativizuje narod koji je stvorio tu pobjedu, onda se može dogoditi da i naredna generacija vidi slobodu kao iluziju. Trideseti avgust je tačka na kojoj se gradi svijest da istinska sloboda nikada nije data, već se za nju moramo boriti – dostojanstveno, saborno, mudro.
Šta se to desilo?Koliko vidim ništa,Đulibeg sjaši Kulibeg uzjaši,protiv Srba su i jedni i drugi DRPS je išao otvoreno a ovi idu pokvareno i Lukavo i jedni i drugi imaju sličnosti,vole Vlast i Fotelju.Srbi dozovi te se pameti loše su vam Vođe.
Tri najveće greške ,koje su se desile u vezi opšteg dobra nakon 30 avgusta,su sledeće:
1)Davanje mandata za formiranje Vlade čovjeku koji se pojavio 2 mjeseca prije toga( u vrijeme Prve Vlade koja je ignorisala u većem one koje su ih glasali ,taj,nesrećnik je govorio,,Mi smo vladajuća opozicija i na sednicama Skupštinskog odbora se zdravio sa dotadašnjim ministrom policije iz DPS-a,Nuhodžičem,dok su anonimus i i pojedini prevaranti obavljali ministarske funkcije ničim zaslužene.
2)ostavljanje Đukanovića na predsedničkoj funkciji još 2 godine i 9 mjeseci,zašto je zaslužan njegov koalicioni partner, u nekadašnjem DF-u.
3)ne definisanje spoljne politike i borbe protiv kriminala,kao i isključivanje iz svega onih koji su imali presudnu ulogu u obaranju starog režima.
Da su velike harizmatične ličnosti u istoriji, ponovo vraćali i sprečavali stranački srednjaci ,one nikad ne bi postigle ulogu u istoriji,koju su ostvarili.
Zaključak:ostvarena je smjenjivosti vlasti na izborima;
-ekonomski standard je djelimično pojačan;
-Pravi ,pametni,hrabri ljudi su skrajnuti,
-borba protiv kriminala je bila nedovoljna , kao i reforme policije i sudstva,što nam se danas vraća kao bumerang sa 5 mafijaških ubistava u roku manjem od dva mjeseca i porastom Kriminala svake vrste,dok neznanci upravljaju formalno sa dva od tri najveća državna mjesta.
Ovdje mislim kad kažem nesrećnik na onog koji je htio kao glavni da predloži Zdravka Krivokapića za mandatara Vlade.
S druge strane razumijem potpuno Zdravka Krivokapića,koji je kad je vidio kakvi su oni koji su na izglasali ,se distancirao od njih, i uveo jak bezbjednosni sistem u zemlji za vrijeme obavljanja funkcije premijera od Zdravka Krivokapića.
Imaju li Andrija i Milan hrabrodti i obraza da danas izadju i podnesu ostavke,glasao sam za promjene a ne za isto
Jos jedna iluzija..Nije dosao na vlast nijedan hrabar,pametan i pravi rodoljub na nacini preokret na bolje..Ovako ,sve je ostalo isto,samo druga imena a sistem nepromijenjen
Svako ko ima i grama pameti zna da je posle 20-tog Avgusta samo došao 21 i ništa više. Sve što je ova vlast uradila može se oceniti NULOM. Oni nijesu uspeli da urade najlakše stvari a to je da Crna Gora napokon progovori jezikom svojih predaka, da najzad počne da primenjuje svoje a ne tuđe pismo, da vrati simbole države koje je ona koristila vjekovima i da sa obraza Crne Gore uklone strašnu mrlju KOSOVSKU. Njegoš bi rekao ,, TUGO ljudska da te Bog ubije „
Pet godina nove vlasti koje su pojeli skakavci,mala je razlika njihove vladavine i Dps-a,samo sto je Dps vladao duze pa je to vidljivije?
Mora da se desi jos jedan 30 avgust da bi Crna Gora krenula naprijed!
Privilegije su smrt za srpski narod. Kako u prvom svjetskom ratu (Arčibald Rajs u „Čujte me Srbi“ ) tako u drugom (jedan brat na Golom otoku, ako nije završio u nekoj od jama, drugi brat na Dedinju). Isto tako i poslije pada DPS-a pojedini od ministara, bogami i predsjednik države i premijer zbog šićara zaboraviš ko su i od koga su
30.avgust je najznacajniji datum u gotovo cijeloj istoriji Crne Gore.
To je dan kada je pobijedjeno jednoumlje koje je trajalo u razlicitim oblicima od 1945. godine.
Vlast je osvojena na prvim slobodnim izborima i mora se naglasiti da je predaja vlasti bila mirna sto je za Crnu Goru pravo cudo.
Ne treba mijesati velicanstveni 30.avgust sa rezultatima koji su postignuti poslije ovog datuma.