Suđenje

Piše: Rajko Simonović

Ovo vijeće sudija, tužioca i advokata sastavljeno je od djece. Gledao sam sve sa strane, bio sam nijemi posmatrač koji se trudio da što realnije sagleda situaciju. Naizgled naivna dječija igra, ali kad se sve realno sagleda, bio je to veoma ozbiljan proces. Djeca u ovakvim procesima otkrivaju i izgrađuju svoju ličnost i stvaraju svoje psihičko stanje koje će ih pratiti kroz čitav život. Stanje koje će ih pratiti dok budu sudili, okrivljivali i branili, praštali u vremenu koje je ispred njih i koje traje u situacijama koje će život nametati u budućnosti.

Djeca koja se bave golubarstvom predstavljaju poseban svijet, u većini su to dobrodušna djeca koja kad se gledaju sa strane izgledaju zanešeno. Djeca golubari u sunčanim danima često su zagledana u plavo nebo. Gledaju svoje visokoletače kako lete u krugovima iznad kuća, takmičeći se između sebe koji je golub najbolji letač, koji se najviše zadržava u vazduhu u toku dana, koji je najšareniji, kojem je golubu najraskošnije perje. Dječak koji postigne najbolje rezultate, postaje prvak takmičenja i svi mu se dive u tom svijetu golubarstva. Postaje heroj i dobija najviši stepen samopouzdanja.

Krenuo sam uobičajenom šetnjom obalom Lima uvijek opuštajućom, bez ružnih misli koje se svakodnevno nameću, gledajući ptice koje zalepršaju ili slušajući mladunce kada zapijuču iz gnijezda. Cvijeće mirisno budi moje interesovanje. Sve se to sjaji u mom srcu kao lijek koji blago i emotivno opušta zgrčene mišiće od svakodnevnog, konstantnog stresa izazvanog ružnim vijestima. A osjećaj opuštenosti najjači je pred Đurđevdan kad proljećno Sunce razvija boje, gdje dominira zelenilo i bijeli behar na voćnjacima i kad zapjeni Limskom dolinom, a maslačak osmjehom zlatnožutog cvijeta pozlati nježno zelenu obalu Lima. Kad vrbove mladice zafijuču na blagom, svježem vjetru što dolazi sa mora preko Bjelasice i svrati ptice selice na svom proputovanju. Tada se u meni budi sjeta, puna i čista, rađajući životni optimizam.

Šetajući naišao sam se pokraj oraha koji se nalazi na gotovo samoj obali Lima. Ispod orahove krošnje bio je puteljak kojim sam se zaputio. Orah se nalazio na skladu na čijem je vrhu prolazio puteljak preko koga se prostirao gornji dio krošnje, a donji dio sklada spuštao se na samu obalu. Između obale Lima i sklada nalazila se ravnica od nekoliko kvadrata, ispred koje se nalazio virić dubine od oko jedan metar.

Kada sam se našao pod krošnjom oraha, spustio sam pogled na obalu i vidio malo vijeće golubara kako sude čvorku. Ispred golubara dječaci su postavili improvizovanu zamku u kojoj se uhvatio monstrum do tada za dječake nepoznat. On je odgovoran za slom devetogodišnjaka koji se u tako mladim godinama sreo sa nečim strašnim, nešto poslije čega će mu život postati drugačiji. U zamku koja je bila postavljena za jastreba koji je slijetao na jabuku pored golubara, sa koje je vrebao golubove, uhvatio se čvorak. Do tada otprilike jednom sedmično jastreb bi odnio po jednog goluba.

Sjećam se tog golubarnika i u njemu lijepih visokoletača, sjećam se i dječaka Peca koji je bio vlasnik golubarnika i golubova, koji je zastajao uvijek kada bi prolazio i zaneseno gledao golubove. Ubacivao bi zrnevlje kukuruza i pšenice i pričao bi nešto svojim golubovima.

Peca je bio veoma dobrodušan dječak, kao i većina dječaka koji se bave golubarstvom. Peca je na sebi gotovo uvijek imao debeli prsluk, ispod kojeg bi obukao dvije dukserice, jednu preko druge. Vidjelo se da dječak ne mari za garderobom, iako su mu roditelji bili imućni i mogli da mu kupe odjeću po želji. Pecu su samo interesovali njegovi visokoletači. Bio je punačak dječak, sa rumenim obrazima. Dječak je uvijek bio spreman za razgovor koji bi počinjao i završavao sa pričom o njegovim visokoletačima.

Sjećam se kada sam jednom pošao u šetnju, bio je tmuran zimski dan, magla je okruživala predio. Ta zima je bila veoma tužna. U toj zimi, zimujuće vrste ptica bile su rijetke, pjevačice su se rijetko oglašavale i kao da je čitav kraj utonuo u sivilo. Na golim stablima drveća slijetali su gavranovi, bilo ih je svuda okolo. Limsko polje, osim tih dana punih magle i gavrana nije nikog drugog dočekivalo. Tih dana kada sam šetao nijesam se osjećao lagodno.

Ponekad bi se neko jato ptica osmjelilo da sleti na obalu Lima, ali ogromno jato gavrana bi ga odmah napalo uz jezivo gakanje i na kraju otjeralo.

U toj zimi obalu Lima iskoristili su ljudi kao deponiju za otpad od fabrike za preradu mesa. Kosti bi bacali na jednu ravnicu nedaleko od oraha koja bi privukla ogromno jato gavranova.

U toj zimi ponekad bi blagi vjetar koji je dopirao sa mora preko Bjelasice rastjerao maglu, a sunce bi spustilo svoje zrake i ozarilo Limsku dolinu. Tada bi Peco puštao svoje visokoletače da lete. Osjećala se radost kod tih ptica, sve se vidjelo jasno, kako se prevrću pa se opet dignu visoko. Odmah za njima Peco bi pustio i drugo jato golubova. Potom bi se ispred golubara okupili i drugi dječaci golubari. Tada bi počelo rivalstvo u bezazlenoj dječijoj igri.

Kada bih to vidio i osjetio, zaboravio bih na maglu, gaganje gavranova, golo drveće i dobijao bih osjećaj snenih jutara gdje se naslućuju život i mladost.

Zastao sam pod krošnjom oraha, pogledao ka obali i ugledao dječake koji su stavili improvizovanu zamku u kojoj se nalazio čvorak uhvaćen u zamku.

-Šta radite to? Upitah dječaka koji je malenom vijeću bio tužilac.

-Ovaj čvorak mi je poklao sve golubove! Odgovorio mi je dječak sa krupnim plavim očima punih suza.

To me najednom rastuži, odmah se mislima vratih u djetinjstvo kada sam imao godina koliko i Peco, kao da sam doživio prizor koji mi je dugo kroz djetinjstvo stvarao probleme odgovorne za moje nemirne dječije snove. Sjećam se krvavog golubara, otkinutih vratova preplašenih golubova.

U tom trenutku sam zanijemio, nisam imao nikakav savjet, ni odgovor, ni utješnu riječ za dječake. Zbunio sam se. Srce mi je zakucalo jako, kao kod djeteta, kao da sam postao jedno razočarano derište.

Sjeo sam na sklad, pod orah i naslonio se na deblo. Peco je uzeo u ruke kavez i umočio ga u vodu, nakon čega ga je izvadio. Zvijer u kavezu ponašala se ošamućeno ne ispuštajući nikakve zvuke.

Peco pogleda u nebo, osjeti tugu. Bilo je čisto, plavo, ali na njemu nije bilo njegovih visokoletača. Suze mu najedanput krenuše. Peco spusti kavez ljutito u vodu, nakon čega pogleda Cicija koji je u tom vijeću bio sudija. Cici je samo ćutao, podiže ramena kao da sažaljeva čvorka, a nije mogao da se zamjera svom drugu.

Peco podiže kavez i spusti ga na panj odsječene vrbe. U očima mu se primjećivala nesanica. Plač u njegovoj noći poslije pokolja ptica, tuga i strah koje su ga obuzimale pri prizoru istine, tok koji nije nastao iz pročitane bajke, već od stvarne situacije na- stale od jednog zlikovca za kojeg nije znao da postoji i koji je bio stvaran.

– Što ne crče monstrume! Povika Koki koji je na tom suđenju bio avokat. Što ga mrcvariš!

Koki je takođe gajio golubove, ali ih je imao mnogo manje i njegovi golubovi nijesu bili raskošni letači kao Pecovi. Osjećao je djetinju ljubomoru prema Pecovim golubovima. Sanjao je pobjedu u takmičenju čiji će golubovi ljepše i duže da lete, u utakmici dječaka golubara. Prizor koji se zadesio bio je poraz njegovog djetinjstva, osjećao je tugu i sažaljenje prema svom drugu, protivniku. Koki je bio jako osjetljiv dječak, pun takmičarskog duha u sebi, a sad je ostao bez protivnika koji mu je bio najbolji drug. Sa njim je obilježeno jedno lijepo djetinjstvo koje će da traje i u teškim trenucima za koje je odgovoran čvorak.

– Ne muči ga više, pusti ga neka crkne! Reče Koki – i poče da skakuće po obali. U njemu se stvorila neka odbojnost i mučnina prema tuđim mukama, dječak je osjećao sažaljenje čak i prema takvima kao što je čvorak.

-Ali ovaj monstrum mi je poklao sve golubove, što ga braniš? Nastavi Peco.

Koki malo prićuta i nastavi:

– Ovo što je uradio ovaj monstrum, molim te nemoj se ljutiti i pogrešno shvatiti, je proces u prirodi da predator lovi svoju žrtvu, da bi se sa njom hranio.

Koki je bio ispred Peca u školi i već je učio o lancu ishrane u prirodi.

– Kad je htio da se nahrani, zašto nije uradio kao jastreb? Zašto nije ulovio samo jednog goluba, pa ga pojeo, nego je poklao sve golubove? Ljutito govoraše Peco. Ja sam se još prije nego što sam krenuo u školu zagolubario i sve što sam do sada stekao ovaj monstrum mi je sve uništio.

– Častićemo te Cici i ja naše golubove, pa se ponovo zagolubari, predloži Koki.

Cici, sudija u procesu, klimnu glavom. Cici je uvijek nasmijan dječak, pun života, davao je osjećaj nezainteresovanosti pri takmičenju. Rijetko bi tjerao golubove da lete visoko, samo bi otvorio kavez i svi golubovi bi izletjeli do krova kuće i tu bi se izležavali tokom cijelog dana. Cici se jako bojao za golubove i mnogo bi mu teško palo kad bi ih sivi soko uhvatio. Sivi soko bi na velikim visinama kad se golubovi dignu gotovo uvijek nepromašivo hvatao po jednog.

Peco je jedno vrijeme zamišljeno zanijemno. Najednom se začu lometanje po kavezu, od čega kavez pade sa panja na samu obalu. Peco je najedanput pobjesnio i zavriskao krupnim glasom:

– Monstrume, monstrume!

U dječaku je zavladao ogroman bijes, neprirodan njegovom uzrastu, čak mu se i pjena primjećivala na ustima. Zgrabi kavez rukama i uroni ga u vodu, nakon čega se ukoči i zaćuta. Kavez uronjen u vodu osta duže nego prethodnog puta.

Poslije izvjesnog vremena dječak se trgnu kao iz sna i izvadi kavez iz vode. Sjede na panj na kome je maločas izvadio kavez.

– Šta bi ti uradio Koki da je tebi poklao golubove? Ti bi ga sigurno Koki ubio. Tihim glasom obrati se svome drugu, bijes ga je već prolazio.

Cici koji je nepomično stajao zabezeknutog pogleda ustreljenog prema kavezu, povika:

– Čvorak je mrtav!

Dječaci se stresoše, najedanput nastade muk. Poslije nekoliko trenutaka Peco lagano otvori zamku i iz kaveza nježno prihvati rukama čvorka, nakon čega ga položi na zemlju.

Dugo su stajali nepomično i ćutali nad mrtvim zlikovcem, nakon čega se međusobno pogledaše. Zatim spustiše glavu i pripodigoše malena ramena, kao da se stide.

Dječaci puni grižnje savjesti, tužni i ojađeni osjetiše se krivim. Njihova dječija srca veoma treperava i osjetljiva nametnuše im još veći teret. Pognute glave uputiše se put kuće.

Ja sam dugo gledao za njima, vijeće koje je presudilo čvorku koji se drznuo da napravi tako veliki zločin.

Pripovjetka je dio zbirke ,,Na krilima“