Spiritualisti, iliti Roska i Rajko

Piše: Saša Dr. Đurović

Ne bih se tako olako bavio tako ozbiljnim temama kao što je pitanje Crkve. Imam mišljenje o tom, al ne bih o tom polemisao, to su previše ozbiljne teme koje nadilaze politiku, političke analize i politička promišljanja.

Bio sam i gost na beogradskom radiju „Slovo ljubve“ i u razgovoru od skoro dva sata pričao sa autorkom vodeći računa da što više stavim akcenat na političko sociološku svakodnevicu, a o crkvenim pitanjima koliko je nužno. Inače, u toj emisji kod Slavice Lazić su gosti pored moje malenkosti bili ljudi koji predstavljaju sami vrh srpske pameti. Jedan Vladeta Jerotić, akademik, jedan Vasilije Krestić, akademik, Dragoljub Živojinović, akademik, Svetlana Velmar Janković, akademik, Dušan Kovačević, Matija Bećković.

Dakle, o ozbiljnim temama se ne diskutuje tako olako, kao svi ozbijni ljudi što promišljaju na takve teme. Za razliku od „budalah pogleda tupoga“ pa još akademski naobrazovanih koji se ovih dana „polomiše“ da analiziraju Njegoša, ni da su mu guvernante bili. Neću se bavit nekim irelevantnim, nekim koji su samo za lokalnu, plitko političku upotrebu, tipa par novinara, ili članova neke partijske udruge koji se pozivaju na anarhizam kao idealan sustav, što on negdje i jeste, jer demokratija je rđavo uređenje. Pokazuje pogotovo crnogorski primjer, da je taj pokušaj demokratije u gegrafiji apsolutnog komunizma, jako loš.

Fakat da je zapalo, u većini, budale da kroje sudbinu i tamo nekim školovanim, referentnim, umnim. Za prost puk nikad nikog nije bilo briga, da se ne lažemo. I nije to nista novo okolo demokratije. Šopenhauer je govorio da je „demokratija kad mnoštvo nesposobnih izabere nekolicinu potkupljivih“ Kao da je na Crnu Goru mislio, u punom kapacitetu vlastite definicije. Ali ono što me je ponukalo da se osvrnem na ovu aktuelnu „problematiku“ je stav „književnog kritičara i publiciste“ Rajka Cerovića. Znam to lice, koje bih opservirao mnogo oštrije ali mi odgoj ne dozvoljava budući da je Cerović u godinama u kojima je. Sjećam se kad je Slavko Perović Cerovića nazvao „slugom svih režima“ A što bi Slavko lagao? A znam to lice jer je nerijetko rabljeno na televiziji pa ga znadem i posredstvom satelita, kao što je on režimski. Satelit. No eto, izvan CG za njega ne zna niko, znao bih da zna budući da izbivah iz iste preko dvadeset godina, a onda opet svako malo. No, Rajko, mitomansko palanački misli da je jako važan ako je poznat u svom ataru, pa da objasnim jednu stavku samo.

Ostale koje je Cerović iznio neću jer bih mu pretjerano dao na značaju, a ne radim to inače, osim sa relevantnim personama pa ne bih pravio PRIJESEDAN (o tempora o mores! ) ni ovog puta. Dakle, Cerović kaže, tumačeći Njegoša kao da mu je guvernanta bio, ili ako bih pravio asocijaciju na konto Slavkove izjave, rajko bi Njegošu zacijelo bio batler u boljoj varijanti, a nije mogao ni jedno ni drugo po prirodi povijesti valjda. Dakle, Cerović kaže, citiram „Njegoš da danas ustane iz groba, silno bi se začudio otkud Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori „To kaže cerovic koji evidentno ima nadnaravne sposobnosti da razgovara sa mrtvima pa zna šta bi Vladika Rade mislio posle 166 godina od smrti. Pošto je Cerović evidentno spiritualista, ono, pali šterike po kući i priča s’ duhovima a inače dobar plivač u komunističkom zemanu, mene personalno zanima da mi odgovori na jedno pitanje. Što veli Josip Broz, uvaženi mu Tito, bi li i dalje skrnavio bogomolje i tako branio vjerujućim da slave Slave pa je moj đed, Miloš Neđeljkov Đurović, Svetog Luku Slava Mu i Milost morao slavit krišom. Ali ga je Slavio, kao što ga danas slavi moja porodica. Zanima me što veli drug mašinbravar iz Zagorja, posle toliko godina. Je li revidirao? Jer, Rajko, budući da je u posjedu nadnaravnih sposobnosti to zacijelo zna.

Pa bi bilo lijepo da Rajko, kao relej, prenese ta saznanja u tisak, jer Rajko je publicista, tako piše makar. A onda, sjetih se nekakve babe Roske koja egzistiraše u jednom od sjajnih serijala koje je potpisivao neponovljivi scenarista Siniša Pavić. E, ta baba Roska je komunicirala s’ duhovima. Stavi naočari za varanje, rajkove su za vid koliko primjećujem, znači ta optička analogija između Rajka i Roske ne stoji. Roska metne one naočari za varenje i bleji u staklenu kuglu, a onda čeka da joj se javi. Da joj se javi duh. Hamletovog oca. No Roska egzistira kao egzemplar sprdnje u Pavićevoj seriji, a Cerović kao perjanik aktuelnoga režima u vladinoj novini. Koju uređuje ko? Paradigma komunističke „misli“. I djelom i obiteljski. Mada mi je Milomir Marić jednom rekao da je tu bilo prvo četnikovanja pa tek onda partizanštine. A Milomir zna. Dobro obaviješten. Dakle, ima li tu neke razlike? Il su Rajko i baba Roska u ravni? I naravno, šta o tome misli Njegoš? Rajko zacijelo zna..