Specijalna i oslobodilačka operacija “Putinova doktrina“

Piše: Dževad Galijašević

Nema sumnje da je Vlada Sjedinjenih Američkih država potpuno svjesna strateške nužnosti i vitalnog interesa Ruske Federacije da se odbrani od neprijateljski orijentisane, agresivne NATO alijanse.

Ne postoji strateški ni operativno taktički dokument ove organizacije a da u njemu, Rusija nije definisana kao „vojni i „geopolitički neprijatelj“. Tog neprijatelja, NATO alijansa je vrlo efikasno pritiskala, okruživala i u samom tako precizno definisanom, neprijateljskom dvorištu, instalirala svoje efektive i vojne potencijale.

Iako je odgovor Rusije stigao u završnici ovog procesa on je ipak doveo u pitanje cjelokupni, višedecenijski posao Sjeverno-Atlantskog saveza. Sjedinjene Američke Države su zbog toga reagovale ogorčeno, bijesno i nervozno ali… ipak znaju odlično šta se to sada dešava u Ukrajini i zašto.
SAD su i same imale takav, baš takav problem ali su ga počele rješavati, uz pomoć Velike Britanije, prije tačno dva vijeka tačnije 1823. godine.

Kada je američki predsjednik Džejms Monro, odlučio da formuliše i ozvaniči temeljne principe američkog strateškog interesa, objavio je 2. decembra 1823. godine, jedan dokumenat, svojevrsnu političku doktrinu u kojoj je naveo kako će „…svaki dalji pokušaj evropskih nacija, da koloniziraju ili intervenišu u zemljama Sjeverne i Južne Amerike biti smatran činom agresije i zahtijevati intervenciju Sjedinjenih Država“. Istovremeno, je navedeno da se Sjedinjene Države neće uplitati u već postojeće evropske kolonije niti sudjelovati u internim problemima evropskih država. Doktrina je sačinjena pod vodstvom ministra vanjskih poslova Džona Adamsa. Dokument je zamišljen kao otpor evropskom kolonijalizmu i dobila je naziv Monroova doktrina (Monroe Doktrine) a kasnije je tumačena i kao pravo i namjeru SAD-a da interveniše u zemljama Južne Amerike kao i u Srednjoj Americi.

Doktrina je donesena u vrijeme kada su gotovo sve latinoameričke kolonije Španije i Portugala stekle ili se nalazile na pragu sticanja nezavisnosti od Španskog i Portugalskog Imperija; Peru je nezavisnost konsolidovao 1824. godine, a Bolivija će nezavisnost steći 1825. godine, što je značilo da su pod španskom upravom ostale samo Kuba i Portoriko.

Sjedinjene Američke Države su, radeći u dogovoru s Britanijom, željele spriječiti dalji dolazak evropskih sila. Predsjednik James Monroe doktrinu je predstavio tokom sedmogodišnjeg govora o stanju Unije u Kongresu. Sam pojam, „Monroova doktrina“, skovan je 1850. godine, uprkos činjenici da je stvarni tvorac doktrine, državni sekretar John Quincu Adams.

Do kraja 19. vjeka, Monreova doktrina se smatrala glavnim, definišućim momentom u vanjskoj politici Sjedinjenih Američkih Država, a ujedno je bila i jedan od najdugovječnijih stubova Vanjske politike.

Mnogi kasniji državnici i predsjednici pozivat će se na ovu doktrinu, među kojima Theodore Roosevelt, John F. Kenedy, Lyndin B. Johnson, Rnoald Regan i drugi. U jednom amandmanu Theodora Roosevelta iz 1904. (The Roosevelt Corolarry), zaključuje se da SAD ima pravo nastupati kao „međunarodna policija“ (international police power) ako se Karipske i Srednjoameričke države ponašaju „necivilizovano“. Ovaj dodatak često je naglašavan kao verifikacija prava ne miješanje SAD-a u Latinskoj Americi tokom hladnog rata.
Namjera i utjecaj Monroeove doktrine ostali su na snazi, uz tek manje varijacije, više od jednog stoljeća. Primarni cilj doktrine bilo je oslobađanje Latinske Amerike straha od europske intervencije i izbjegavanje situacija u kojima bi Novi svijet postao bojno polje za zemlje Staroga svijeta, a sve kako bi Sjedinjene Države nesmetano mogle širiti vlastiti utjecaj.

Jasno je da zemlje Latinske Amerike su prezirale tu doktrinu zbog njenog naglašenog intervencionizma i suptilnog imperijalizma, a 2013. godine, američki državni sekretar John Kerry, poslaće poruku, kako je „era Monroeove doktrine završena“.

Ta poruka, međutim nije označila kraj Američkog intervencionizma nego potvrdu već razvijene američke prakse da interveniše po vlastitom nahođenju u svim djelovima planete. U stvari, nakon raspada Varšavskog pakta, Sovjetskog Saveza, Jugoslavije i Čehoslovačke, Sjedinjene Američke Države su postojeću doktrinu toliko puta primjenjenu u Latinskoj i Srednjoj Americi, aplicirali na cjelu planetu.

Prvi Zalivski rat, pa bombardovanje Vojske Republike Srpske i Republike Srpske Krajine te bombardovanje Savezne Republike Jugoslavije označili su eru planetarne globalizacije stare doktrine, formulisane za ostvarivanje dominacije u Latinskoj Americi.

Napad na Svjetski Trgovinski Centar, koji su Američke vlasti i tajne službe organizovale uz pomoć Bosanskih mudžahedina, kamen su temeljac te nove doktrine.

Avganistan, pa ponovo Irak, Tunis, Egipat, Libija i Sirija sa nekoliko miliona mrtvih, uništenim sekularizmom u Arapskom svjetu i Srednjoj Aziji i ponovo sa istim vojnicima radikalnog Islama iz Bosne i Hercegovine, sa Kosova i zemalja Bliskog istoka u eufemistički nazvanoj drami, „Arapsko proljeće“, nastupilo je Muslimansko bratstvo u istom frontu sa Al Kaidom, Islamskom Državom, Al Nusrom, Hajat Tahrir ul Sham u istom stroju sa američkim specijalcima. Kroz te vrlo proračunate akcije kristalisala se cjelokupna geopolitička strategija, politika i američki mentalitet.

Dakle, siguran sam da Sjedinjene Američke Države razumiju opravdanost razloga za provođenje Specijalne vojne operacije u Ukrajini, ali, iako razumiju – oni to ne priznaju. Ruska Federacija to nije ni očekivala.

Ukloniti, već najavljenu NATO prjetnju iz Ukrajine, sa svoga praga… počistiti centre za razvoj oružija za masovno uništenje, bio-hemijske labaratorije pod kontrolom Pentagona i onemogućiti razvoj nuklearnih potencijala, za Rusiju je predstavljalo pitanje opstanka države u njenim granicama i postojećem formatu.

Svakako i zaštititi ugrožene, svakodnevno napadane stanovnike Donjecka i Luganska (DNR i LNR) te zaštititi stratešku poziciju poluostrva Krim koje je slobodnom voljom i na referendumu zahtijevalo povratak u okrilje, teritorijalnog integriteta Rusije i, na kraju, izvršiti demilitarizaciju i denacifikaciju Ukrajine.

I to se dešava u skladu sa planovima i odbrambenom doktrinom Ruske Federacije.

Svakako bi Rusija mogla primjeniti i mjere vlastite zaštite, primjenjujući strategiju zapadnih sila koji u težnji za destabilizacijom jedne države – jednog svijeta, uporno i javno ubacuje moćno, ubojito oružije u ruke nacističkih fanatika i tvrdokornih šovinista.

Kako bi to izgledalo kada bi Rusija odlučila da javno „ubrza Iranski nuklearni program“ ili da pomogne Brazilu, Venecueli i Kubi da to ostvare i budu zaštićeni.
Kako bi izgledao svijet kada bi Rusija naoružala Egipat i Siriju hipersoničnim oružijem

Ili kada bi takve moćne oružane sisteme koji su neprevaziđeni u svjetu, dostavila svojim partnerima i prijateljima na Balkanu i da li bi to otrijeznilo Njemačku koja svoje oružije liferuje prema Ruskim granicama i interesima, kada bi se suočila sa prjetnjama iz komšiluka.
Upravo tako… Rusija nije skup beduina i arapske sirotinje ili talibana koi trpe decenijama američke bombe i njihovu vojnu silu. Amerikanci dođu, unište, razore, nekada ostanu dvadeset i više godina pa se vrate svojoj kući, da razmisle i odluče ko će biti sljedeća meta njihove razbojničke politike.

A Arapi i Talibani nastave svoj život iz početka.
Rusija međutim nije takva slaba država – Rusija je sposobna štiteći sebe, postupiti baš kao Amerikanci, Britanci, Njemci i Francuzi, pa donijeti moćnog oružija u njihovo, zapadno, do danas mirno dvorište.

Na Zapadu bi morali, osjetiti, ponekad ozbiljnu zebnju pred mogućnosti da neka moćna sila, odluči da seponaša onako kako se oni prema drugim, decenijama ponašaju.