Slađana Božić pjesnikinja iz Aleksinca: Piše o ljubavi, tužnoj sudbini srpskih sela

Rođena je 07. Septembra  1971 godine u Aleksincu. Odrasla u obližnjem selu Bovan kod Aleksinca.  Odrasta na selu u okruženju djeda i babe koji joj usađuju ljubav prema selu i narodnoj tradiciji, pošto od nečega mora i da se živi pod uticajem svojih najbližih  ostaje da živi na selu baveći se poljoprivredom.

Član je udruženja žena „Jezero“ Bovan i crkvenog odbora od 2016 godine. Izdvojila se kao jedina žena kosac na velikom takmičenju „Kosidba na Rajcu“  Sa svojim udruženjem učestvuje na mnogim takmičenjima širom Srbije na kojima predstavljaju najstarija srpska jela, običaje i druge vrijednosti svoga kraja.

Za Slađanu je od neprocjenjive vrijednosti tradicija njenog kraja, kao i očuvanje srpske kulture, pravoslavne duhovnosti i običaja.

U slobodno vrijeme ne gleda turske serije, i rijaliti programe, nego svoja osjećanja pretače u pjesme. U svojim pjesmama piše o ljubavi, o tužnoj sudbini srpskih sela koja postepeno ostaju pusta i nestaju, a nerijetko se oproba i u šaljivim temama.

Slobodno se može reći da je dostojni naslednik Dobrice Erića, jedna od velikih želja joj je da upozna velikog narodnog pjesnika, koji joj služi kao uzor.

Njeno pisanje nije ostalo nezapaženo, za svoje pisanje dobija i nagrade na pjesničkim konkursima. poslednja nagrada joj je drugo mjesto na pjesničkom konkursu, „Čuvara mojsinjske svete gore“ , na temu nesrećne ljubavi Vovode Prijezde od Stalaća i njegove ljube vojvodkinje Jelice. U jakoj konkurenciji, gdje je prvo mjesto osvojio naš eminentni pisac i pjesnik Veselin Dželetović, a Slađana je dijelila dugo mjesto sa našim priznatim višestruko nagrađivanim piscem i novinorom  Mihajlom Medenicom.

Slađana Božić,  živi, voli i piše srcem.

Nagrađena pjesma:

JECAJI MORAVE

Ispričala hladna reka

priču što se zbila davno.

Da je mogla toga dana

ne bi tekla vodoravno.

Kroz vekove ona teče

al joj srećno nije lice.

Pred očima stalno vidi

smrt Prijezde i Jelice!

Iz daljine videla je

zagrljeni kako stoje.

Jedno drugom zaklinju se

kako smrti se ne boje!

„Moj vojvodo od Stalaća

ljubav se životom plaća“.

„Uvek sam ti verna bila

sa tobom sam sve delila“.

„Ja sam reku izabrala

jer sam tebi ljubav dala“.

„Nek mi reka sad presudi

nego Turčin da me ljubi“.

Zaplakala tužna reka

zbog sudbine što ih čeka.

Ruke svoje raširila

dvoje mladih zagrlila.

Sve je tog trenutka stalo

čak i nebo zaplakalo.

Jedna ljubav ugašena

al živeće uspomena.

Prolaze joj tako dani

začas cela večnost mine.

Još ponekad u svom huku

čuje krike sa zidine

Nesrećna je ova reka

nesrećna je u svom jadu.

Svima priča ovu priču

o Stalaću tužnom gradu.

Pesme o propadnju srpskog sela.

TAMO GDE JE SELO NAPUŠTENO

Pitaju me odakle si rodom

gde je kuća tvojega detinjstva.

Na pitanje ja odgovor nemama

samo suza u oku mi blista.

Tamo gde je selo napušteno

gde je korov i gde trnje cveta.

Tu je kuća mojega detinjstva

al dvorištem sad niko ne šeta!

Najlepša si kućo moja draga

al ti neću preći preko praga.

Stepenice vode me ka kući,

od bola će srce moje pući.

Gde su sada roditelji moji

da mi vrata i ruke rašire.

Niz lice mi suze bola teku

ali dušu ne mogu da smire!

Kućo moja i ognjište drago

jedino sam ovde srećna bila.

Al sam jednom poleteti htela

kao ptica raširila krila!

Sada ne bih za sva blaga sveta,

već bi ovde provdila leta.

Nije sreća od kuće daleko,

Već je sreća kad te čeka neko.

PRIČA MOGA DEDE

Kraj ognjišta dok vatra pucketa,

slušam dedu od stotinu leta.

Izborano i lice i ruke,

tešku priču ispričale muke.

Teško veme čemera i jadi,

malo hleba mnogo više glad.

Al’ jednaki svi su tada bili,

svaku brazdu suzom su zalilii.

Suva proja i svinjski opanci,

ruku ljube i ocu i majci.

Prazna sofra samo so i hleba ,

al’ za slogu više i netraba.

Briše deda krišom svoje lice,

dok miluje kosu unučice.

„Drago dete nema veća kazna,

nego kuća kad ostane prazna.

„Zato čuvaj i prosledi deci,

Sve što su nam ostavili preci“.