Sjenka neokajanog grijeha nad sudbinom svijeta

Piše: Emilo Labudović

Na današnji dan, narod je izabrao da Baraba živi. Onaj koji je poslan da iskupi sve ljudske grijehe, kojeg su, samo par dana prije, dočekali uzvicima „osana“, cvijećem i palminim lišćem, osuđen je na smrt. Pod krstom na kojem će biti razapet i prikovan, ovjenčan trnovim vijencem, praćen pogrdama i pljuvanjem, popeo se na Golgotu i izdahnuo sa smirajem sunca. Njegov vapaj „oče moj, zašto si me ostavio“, ostao je bez odgovora, jer Bog je pustio čovjeka da u svom zlu i izdaji, vrijednoj svega trideset srebrenjaka, potone do dna. Da potone u kloaku svakojakog nemorala i blasfemije koja mu se i danas podatura kao novi kulturni obrazac i „zlatno tele“ novog poretka pred kojim treba klečati.
Evo su minula dva milenijuma, a to civilizacijsko potonuće traje i dalje. Mutljavina je stigla do grla i prijeti da udavi, a čovjek i uporno sve, pa i svoju sudbinu, mjeri Judinom računicom. Dovoljno se samo  okrenuti oko sebe i uvjeriti da su Barabe i dalje na slobodi, a da ljudskost, pravda, moral i sloboda i dalje skapavaju razapete. „Oče naš, zašto si nas ostavio???
Kao narod, izgleda, spadamo u one koji, kad ne znaju šta hoće, hoće to odmah. Da ignorišemo i božje,a i ove zemaljske, zakone i da sudbinu još uvijek opredjeljujemo – šumom. Na žalost, simboličnom, jer smo one prave, kao da nijesu naše, satrli do zemlje. Šuma je danas „preseljena“ na ulice, bulevare, kružne tokove, u aule fakulteta, pred institucije i pred lice cijelog svijeta.
A da tom svijetu naš „šumski“ narativ bude što očitiji, neki su sjeli i na bicikle (15 hiljada evra po komadu) i brzinom na kojoj bi im pozavidjeli i oni sa „Tur de Fransa“ zaputili se baš u tu Francusku. Da nas, kao nekad u Kolašin, kažu onima u Strazburu, pa da nam oni „pokažu našega Boga“! A kad bi imali još malo volje, („bajsovi“ su još operativni), pa da skoknu i do Holandije i obiđu kolege koji su htjeli da taj naš „pelcer“ otrovne bunike presade među lale. Kolege koje su htjele da blokiraju fakultet, pa su batinama (državnim) istjerani odatle. Jer, fakultet je državni i niko, pa čak ni studenti, nema pravo da ga „prisvoji“! I, gle, čuda, niko ni mrkim pogledom, a kamoli protestom i blokadom,  na predsjednika i premijera Holandije!? Jer, Holandija je, valjda, zemlja zapadnih vrijednosti u kojoj vladaju zakoni, dok je za naš „šumistan“ rezervisano nasilje, ne države već protiv države.  „Šumistanu“ je, baš iz tog Strazbura, presuđeno da ćuti, trpi i „trenira demokratiju, a ne strogoću“!
Na današnji dan, čovjek je, dakle, opijen pićem vlasti, samodovoljnosti i bahatosti, prodao Boga za jeftine pare. Kažem „jeftine“, jer koliko god da je plaćeno Judi i koliko god da plaćaju današnjim Judama, pad i sunovrat koji je začet tada, a traje i danas, prejeftino je za ono čega smo se kao ljudi odrekli i još uvijek se odričemo.
Točak vremena (pa i onaj na biciklima) okreće se i dalje. Za koji dan proslavićemo vaskrsnuće Onoga kojeg smo izdali, pljuvali i razapeli. Opet ćemo pjevati „osana“ i mahati palminim lišćem. A kad utrnu vaskršnje svijeće, opet ćemo uz Barabe i sa Barabama. Jer senka onog još uvijek neokajanog grijeha još uvijek zaklanja horizont vedroga Neba i sunce pravde i istine kojih smo željni kao prosjaci hljeba.