Samo da nije srpska…

Piše: Želidrag Nikčević

Povodom Trinaestojulske nagrade i histerične „odbrane crnogorske kulturne samobitnosti od srpske agresije“, odlučio sam da napravim mali eksperiment. Dakle ovako:

***                         Po samoj prirodi stvari, svaki stvaralac najviših kulturnih vrijednosti (ako je istinski talentovan i svjestan svoje snage) teži da proizvodi njegovog stvaralaštva postanu dostupni i da ih cijeni što veći broj istinskih poznavalaca. A svaki pravi poznavalac („potrošač“) takvih kulturnih vrijednosti najvišeg reda, zauzvrat, teži da koristi proizvode kreativnosti što većeg broja stvaralaca. To znači da su obje strane zainteresovane za proširenje, a ne za sužavanje polja date kulture. Ograničenje ovog polja može biti poželjno samo – s jedne strane – za netalentovane ili osrednje stvaraoce koji žele da se sačuvaju od konkurencije (pravi talenat se ne plaši konkurencije), a s druge strane – za uske i fanatične regionalne šoviniste koji nisu dorasli do tačke čistog uvažavanja više kulture same po sebi i koji su sposobni da cijene ovaj ili onaj proizvod kulturnog stvaralaštva samo ukoliko je on uključen u okvir date regionalne kulturne raznolikosti. Takvi ljudi će se uglavnom opredijeliti protiv opštesrpske kulture i za potpuno nezavisnu crnogorsku kulturu. Oni će postati glavne pristalice i vođe te nove kulture i staviti na nju svoj pečat – pečat sitne provincijske sujete, likujuće prosječnosti, stereotipa, mračnjaštva i, štaviše, duha stalne sumnjičavosti, vječitog straha od konkurencije. Ti isti ljudi će, naravno, na sve načine pokušati da ograniče ili potpuno ukinu samu mogućnost slobodnog izbora između opštesrpske i nezavisne crnogorske kulture. Ali ni to im neće biti dovoljno: biće potrebno u cjelokupno stanovništvo Crne Gore usaditi oštru i vatrenu mržnju prema svemu srpskom i stalno podsticati tu mržnju svim sredstvima – škole, štampe, književnosti, umjetnosti, čak i po cijenu laži, kleveta, odbacivanja sopstvene istorijske prošlosti i gaženja sopstvenih nacionalnih svetinja. Jer ako Crnogorci ne zamrze sve srpsko, onda će uvijek postojati mogućnost da se opredijele za zajedničku srpsku kulturu. Međutim, nije teško razumjeti da će crnogorska kultura, stvorena u upravo opisanoj situaciji, biti izuzetno loša. Ona neće biti cilj sama sebi, već samo oruđe politike, i to loše, zlonamjerno šovinističke i zapaljivo-vrišteće politike. I glavni motor te kulture neće biti istinski stvaraoci kulturnih vrijednosti, već manijakalni fanatici, politikanti, hipnotisani opsesivnim idejama. Stoga, u toj kulturi sve – nauka, književnost, umjetnost, filozofija itd. – neće biti vrijedno samo po sebi, već će biti tendenciozno. To će otvoriti širok put mediokritetima koji žanju jeftine lovorike zahvaljujući svom potčinjavanju tendencioznom šablonu, ali će zatvoriti usta pravim talentima koji se ne mogu ograničiti suženim šablonskim horizontom. Ali glavna stvar je: veoma je sumnjivo da će takva kultura biti istinski nacionalna. Samo istinski talenti, koji ne rade zbog sporednih političkih ciljeva, već samo zbog iracionalne unutrašnje privlačnosti, mogu u kulturnim vrijednostima otjelotvoriti duh nacionalne ličnosti. Za takve talente neće biti mjesta u gore opisanom zlobno-šovinističkom okruženju. Politikantima će biti potrebno, uglavnom, jedno – da što brže stvore sopstvenu crnogorsku kulturu, svejedno kakvu, samo da nije slična srpskoj. To će neizbježno dovesti do grozničavog imitatorskog rada: umjesto stvaranja iznova, zar nije lakše uzeti nešto gotovo iz inostranstva (samo ne iz Srbije), za kulturne vrijednosti uvezene na ovaj način brzo smišljajući crnogorska imena! I kao rezultat, „crnogorska kultura“ stvorena pod takvim uslovima neće biti organski izraz individualne prirode crnogorske nacionalne ličnosti i malo će se razlikovati od onih „kultura“ koje na brzinu stvaraju razni „mladi narodi“ – statisti Lige naroda. U takvoj kulturi, demagoško naglašavanje nekih pojedinačnih, nasumično odabranih i generalno beznačajnih elemenata života običnih ljudi biće kombinovano sa praktičnim poricanjem najdubljih temelja ovog života, i mehanički usvojene i nespretno primijenjene „poslednje riječi“ evropske civilizacije živjeće uporedo sa znacima najočiglednije provincijalne krpeži i kulturne zaostalosti; i sve to – sa unutrašnjom duhovnom prazninom, prikrivenom arogantnim samohvalisanjem, glasnim reklamiranjem, gromkim frazama o nacionalnoj kulturi, originalnosti itd. Jednom riječju, biće to bijedni surogat – ne kultura, već karikatura…

***

Prepisao sam, doslovno, proročanski tekst Nikolaja Trubeckoja, napisan prije tačno 98 godina – uz zaista minimalnu korekciju: umjesto ruska i ukrajinska, ovdje stoji – srpska i crnogorska. Pa vi sad vidite šta je kultura, a šta njen bijedni surogat.