Ratnik i puška

Predragu Leovcu

Piše: Neven Milaković

Sred minskoga polja napunjena puška,
Čeka da se po nju srpski vitez vrati,
Da je čvrsto stegne snažna ruka muška,
I puška k’o čovjek znade tugovati.

Kada su onomad zagrljeni pali,
Kad su ga ranjenog odnijela braća,
Junački su zavjet jedno drugom dali,
Za ratnog se druga Srbin uvjek vraća.

Ratnom drugu Srbin uvjek čuva leđa,
Po cijenu glave ostavit’ ga neće,
A je l’ iko viši no Leovac Peđa
I ima li slave od Njegove veće?

Svojega je druga puška dočekala,
Da za Kosmet slavni zajedno poginu,
I kad je kraj mrtvog sokola ležala,
Zarekla se da će kad sve vatre minu

I kada utihnu plotuni pakleni,
I krici neljudski sa svetoga polja,
Visit’ o ramenu anđeoskoj sjeni,
Na vijek vjekova, to je Božja volja.