Ranku Jovoviću nagrada ,,Jovan Dučić"

Srpski pjesnik iz Crne Gore Ranko Jovović dobitnik je prestižne književne nagrade ,,Jovan Dučić“ za 2013. godinu koja će mu biti svečano uručena 8. novembra, na Mitrovdan u Trebinju.

Književna kritika Ranka Jovovića predstavlja kao jednog od najbuntovnijih i najžešćih pjesnika svoje generacije, izražene subjektivnosti i nesputanog temperamenta. Njegovo je pjesništvo u izrazu raspeto između ispovjednog, lirskog i buntovnog do povremenih destruktivnih tonova.

Kao dobitnik brojnih priznanja na čitavom srpskom govornom području, Ranko Jovović je prepoznatljiv i po svojevrsnom obilježju nacionalne poezije, tako je kao nekadašnji laureat nagrade ,,Jelana Balšić“  o danas razapetom Kosmetu rekao sledeće:

,,Kosovo se ne brani molitvom i poezijom… Cijela naša istorija je pitanje časti, izuzimajući komunistički vijek u kojem se niko nije proslavio. Istina, da čast je sila kod pravih, prvih hrišćana, a mi smo, ako me pamet služi, od tog soja, čim ovako stradamo… nas je dotakla, do u srce strelica antička. Više antičke tragedije ima u jednom srpskom vijeku nego u cijelom šupljem Balkanu, izuzimajući Grke. Što umom, što milom, što silom – Kosovo i Metohija je naš Jerusalim, naše sunce i srce i naša sudba. To što vrane lete danas nad kosovskim crkvama, ne znači da je Kosovo zemlja tih vrana…“

Na vječito pitanje o pjesničkoj inspiraciji, Ranko iskreno govori:

,,Na mene je, ako je, mahom uticao život. Ja sam  bio i ostao skitnica. Čitao sam ljude i oni su čitali mene… Čitao sam crnu zemlju i nebo, katkad Sunce i zvijezde… Učio sam Njegoša i Dostojevskog… doživio sam srpsku i rusku poeziju do anđela i demona. Mnogo sam volio njemačke romantičare i kneza Bodlera i njegovo društvo… Mendeljštama sam volio u mladosti… Sve sam stare Grke volio i doživljavao kao i Filipa Višnjića…i tako redom do Brane Petrovića i Aleksandra Sekulića… s njima sam se opijao po „Kolarcu“ i „Klubu književnika“… sve je to bilo, danas više ne čitam ili jedva čitam… pomrli su mnogi moji i braća i prijatelji, ali ja se i dalje sa njima družim.“

Iz obimnog književnog opusa izdvojili bi sledeće Jovovićeve knjige: Gvozdena šuma, (1968),Dodir tame (1971), Jemstvo (1974), Divlji plač (1977), Psa mi (1981), Poljubac za Anu Ahmatovu, (1985), Gomilanje straha (1986), Zemlja za ukop (1987), Crnjanski (1994), Pagani pred raspećem (1994), Šta je čovjek bez podviga, Gospode (1998), Mračni hljeb (2001), Moj doprinos razaranju svijeta (2007), Munje i molitve (2008)i Ne okreći od mene glavu, Gospode (2010).

Ranko Jovović živi i stvara u Podgorici.