Prvi pisani pomen Bjelopavlića (IV): Lužani, jako srpsko pleme

PIŠE: Miljan Stanišić

Kada je Bijeli Pavle iz Metohije (Hvosna) došao na prostore koji će se po njemu nazvati Bjelopavlići i gdje će se formirati istoimeno pleme, najdominantnije stanovništvo na toj teritoriji bili su Lužanski Srbi, kao „prvi sloj“ Srba, kako smatra Rovinski i mnogi drugi autori, a koji su naselili ove prostore od šestog vijeka.

Da su Lužani bili široko rasprostranjeni ne samo na prostorima kasnijih Bjelopavlića, već i mnogo šire pokazuju brojni primjeri. U „Ljetopisu popa Dukljanina“ pominje se Luška županija (Luscha iuppania) kao prva među županijama stare Zete. Kosta Jiriček („Istorija Srba“) ističe da se u jednom dokumentu dubrovačkog arhiva iz 1318. godine pominje Luška Župa (Luscha giora). Ona je obuhvatala oblast doline Zete, Bjelopavlića, Pješivaca, dio Pipera, zatim područje oko rijeke Morače, sjeverno od Podgorice, Veljeg i Malog Brda, a na južni dio širila se Podluška županija.
Petar Šobajić tvrdi da su se Lužani rasprostirali još i dalje, sve do Nikšićkog polja, a bilo ih je i u Župi nikšićkoj.

Navodi da su oni odmicali i u visočije predjele, tako da su stizali i boravili i do Lima. Jovan Erdeljanović smatra da se Lužani pamte kao starosjedioci Bratonožića. Šobajić smatra da se Podluška Župa prostirala na jugu širim prostorom oko rijeke Morače, do Skadarskog jezera. U njenom posjedu bila je i Lješanska nahija. Dakle, iz navedenog je jasno da su Lužani tada zauzimali jedan veliki prostor, mada vjerovatno nedovoljno naseljen. Oni su se širili kako bi stvorili za sebe što veću teritoriju, potiskujući „tuđince“. Dio stanovništva su asimilovali i time zaokružili svoju etničku i teritorijalnu cjelinu.

Postavlja se pitanje kako su pridošlice uspijevale da potisnu starosjedioce, a ovdje u konkretnom slučaju Lužanski Srbi, Španje i dr.? To se može objasniti heterogenošću starosjedilačkog stanovništva, njihovim čestim trvenjima, neslogom, slabljenjem plemenskih i drugih veza i slično. Za razliku od njih doseljenici su najčešće dolazili kolektivno, u većim ili manjim grupama, prinudno „od nevolje ljute“, jer su često i sami bili prognati, i sa jakom slogom, voljom i sviješću da po svaku cijenu opstanu na teritoriji na koju su došli. Njih je vezala krvna, plemenska, etnička srodnost i još više ih je zbližila „zla sudba“, i uz borbeni elan i jaku tradiciju svoga kraja uspijevali su da se dosele na određenoj teritoriji i da tu opstanu, ali i da poslije izvjesnog vremena i njome zagospodare.

Tako su Lužani uspjeli da zagospodare nad Španjima i drugim starosjedilačkim narodima. To bi se kasnije moglo djelimično odnositi i za odnos Bjelopavlića prema Lužanima, kao starincima, o čemu će biti napomena u nastavku feljtona.

Narodno sjećanje i predanje koje se prenosilo sa koljena na koljeno, generacijski, pamti Lužane kao starosjedioce koje je Bijeli Pavle zatekao prilikom doseljavanja iz Metohije. To predanje ističe jedan zanimljiv događaj, koji je uslovio jačanje pozicije doseljenika i slabljenje starosjedilaca. Poznati događaj se desio kod crkve Sv. Nikole na Jelenku, gdje su Lužani organizovali sabor (zbor), na kojem je prisustvovao i Bijeli Pavle, a na njemu se odlučivalo o značajnim pitanjima. Međutim, na zboru (saboru) je došlo do velikih razmirica među Lužanima, što se izrodilo u velike sukobe, u kojima su mnogi stradali. Narodno predanje kaže da je krv tekla niz stranu izviše crkve, a to mjesto se nazvalo Krvavče, koje ime nosi i danas. Uzrok sukoba je nastao oko glavarstva među Lužanima, oko kojega se nijesu mogli dogovoriti, pa se to završilo tragičnim ishodom. Nakon ovog krvavog sukoba Lužani se nikada više nijesu mogli oporaviti. Jedan broj njih se odselio, a ostali su ostali ovdje da žive, a od tih porodica u Bjelopavlićima i danas žive više bratstava.

O tom događaju je i stvorena narodna legenda, u kojoj se navodi da je tokom zbora tuda naišla „sveta kraljica“, koja je išla za Onogošt, zatraživši da je neko otprati i pokaže joj put. Prisutni Lužani su je ignorisali i sa ironijom joj saopštili neka sa njom pođe Bijeli Pavle, jer se i on doskitao iz njene zemlje. Uz put joj Bijeli Pavle ispričao odakle je došao, kao i to da ga Lužani nijesu baš dobro prihvatili. Dalje se kaže da je ona proklela Lužane: „Neka im da Bog da krvavi zec među njima uskoči, i oko njega se svi poklali, a ono što od njih ostalo tebi u podnožju bilo“. Narodna legenda navodi da se to obistinilo i da dok se zbor Lužana održavao, zec je protrčao između njih, pri čemu je jedan od prisutnih pucajući u zeca nehotično ubio uglednog glavara, zbog čega je nastao sukob i poklanje među njima. To je ukratko dio te legende.

Bijeli Pavle se nakon stradanja Lužana naselio u mjestu kojemu će dati ime Sretnja i tu je oženio kćerku bana Lužanskog Mrdaka, koji je poginuo u navedenom sukobu među Lužanima, i tu će nastati i širiti se veliko srpsko pleme Bjelopavlići.

(nastaviće se)

Pročitajte JOŠ:

Prvi pisani pomen Bjelopavlića (III): Bijeli Pavle zatekao Srbe Lužane