Protojerej Jovan Plamenac: Dokle će u crnogorskim medijima da se razvlači laž o Rumijskoj crkvi?

Većina crnogorskih medija malo-malo pa ponavlja da je Rumijska crkva uzrokovala da u Trojčindanskoj litiji više ne učestvuju rimokatolici i muslimani. Tako je bilo i nakon ovogodišnje Litije. Više medija je ustvrdilo da je ona postala „jednonacionalna“. „Slobodna Evropa“ je otišla dalje, pa je dan nakon Litije, 20. juna, na svom portalu objavila tekst „Crkva kao spomenik urušavanja viševjekovne tradicije“, koji je odmah prenio i portal „Vijesti“.

Baš interesantno: Kako u ovim medijima znaju da rimokatolici i muslimani iz Bara na ovogodišnji Trojčindan nijesu učestvovali u iznošenju krsta na Rumiji?

Da li su negdje na putu do vrha Rumije, ili kod crkve Svete Trojice, postavili barikadu i svakog učesnika Litije legitimisali, ili barem pitali „koje je vjere“?

Jeste, bio je mrak, ali ja nikakve barikade, čak ni pulta za anketiranje učesnika Litije nijesam primjetio na tom putu, niti mi je iko rekao da je tako nešto vidio.

Pa, otkuda im podatak da rimokatolici i muslimani iz Bara na ovogodišnji Trojčindan nijesu učestvovali u iznošenju krsta na Rumiji?

Biće, ipak, da je u pitanju proizvoljna tvrdnja, u skladu sa običajima većine crnogorskim medija da nijesu bitne činjenice nego interes vlasnika, t.j. njegovog političkog ili tajkunskog, ili političko-tajkunskog gazde.

Na trenutak ću se prepustiti takvim pravilima, tom nepisanom kodeksu aktuelnog crnogorskog novinarstva, i saopštiću da je na Trojčindan 2016. godine u Rumijskoj litiji učestvovalo 567 ljudi, od toga 76 muslimana i 54 rimokatolika.

Ajde, junaci moji dragi, dokažite da ovo nije tačno. Naravno da ne možete. Pitanje je da li ste uopšte i bili na Litiji? Da jeste, bilo bi normalno da ste to i naveli.
I što sad: Vaša tvrdnja spram moje, pa kome ovaj medijima sluđeni narod povjeruje.

Eto, to je novinarstvo koje plodotvori tekstovima kao što su ovi o Rumijskoj crkvi kao remetilačkom faktoru barskog međuvjerskog sklada. To je novinarstvo koje možemo svrstati u kategoriju lupetanja; ljudi lupetaju u medijima i (čak i) renomirani mediji postaju lupetačnice!

Takvo novinarstvo možemo nazvati i zločinačkim. Ono potpaljuje crnogorski narod koji aktuelni crnogorski režim, koristeći te i takve medije, međusobno sukobljava, da bi na tom sukobu surfovao. Samo tekst na portalu „Vijesti“ o kojem govorim imao je 340 komentara. Strahota je što sve tu piše. Zasigurno, ne rade sve to samo botovi, nego se i ovaj narod uspaljuje u bratomržnji.

Iako sam o neistini da je obnova crkve na vrhu Rumije uzrok neučestvovanju rimokatolika i muslimana u Trojčindanskoj litiji pisao puno puta, iako je to prenosilo više medija u Crnoj Gori, očito, moraću da ponovim:

Rumijska litija na Trojčindan za krstom svetog Jovana Vladimira prekinuta je pedesetih godina prošlog vijeka. Nasilno. Zabranile su je ondašnje komunističke vlasti. A obnovili su je devedesetih godina prošlog vijeka, zajedno sa čuvarima krsta svetog Jovana Vladimira Androvićima, protojerej Bogić Femić, tadašnji paroh barski (zbog u to vrijeme još uvijek aktuelne zabrane komunističkih vlasti u „skraćenoj“ formi, kod crkve Svetog Nikole i vodopada na potoku Pitinu u Veljim Mikulićima) i par godina potom Mitropolit Amfilohije (u „punoj“ formi, od crkve Svetog Nikole do vrha Rumije).

Dirljivo je svjedočenje današnjih Androvića o vremenu zabrane iznošenja krsta svetog Jovana Vladimira na vrh Rumije i Trojčindanske litije. Protojerej Pavle Radunović, čuveni arhijerejski namjesnik barski, kojem su nešto ranije komunističke vlasti otele crkvene pečate, na njih urezale petokraku i takve mu ih vratile, nekoliko dana prije Trojčindana sa Velišom Androvićem bi otišao u Velje Mikuliće. Veliša bi ponio krst svetog Jovana Vladimira. Prikrili bi se u Velišinoj kući, gledajući kako uoči praznika žbiri komunističke vlasti špartaju kroz selo, osmatrajući hoće li se pojaviti pop i Androvići. A onda, tokom noći, samo njih dvojica, iznijeli bi drevni krst na vrh Rumije.

Dakle, već pedesetih godina prošlog vijeka rimokatolici i muslimani prestali su da učestvoju u Rumijskoj litiji. Pravoslavci – takođe. Zašto? Pa, zato što su im to zabranile komunističke vlasti!

Po obnovi Rumijske litije, devedesetih, svake godine u njoj učestvuje po neki rimokatolik i musliman. Ne učestvuju masovno kao ranije, ali učestvuju. Uostalom, i ranije je bivalo da ih manje dolazi na Trojčindan na Rumiju. O tome piše „Glas Crnogorca“ koncem XIX vijeka. „Njeko ih muti“, kaže se u tom tekstu. Kao i ovo danas, zar ne.

Dakle, tvrdnja da je obnovljena Rumijska crkva remetilački faktor barskog konfensijskog suživota je – proizvoljna. Ona je, u stvari, politička propaganda protiv Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, lažna tvrdnja, floskula aktuelnog crnogorskog režima koju on koristi u svojoj borbi protiv Crkve. Ta lažnja tvrdnja, sasvim prirodno, primila se i uzrasta na duhu one iste id(e)ologije koja je pedesetih godina zabranila rimokatolicima i muslimanima da u litiji na Trojčindan za krstom svetog Jovana Vladimira izlaze na Rumiju. I pravoslavcima, naravno.

U tom jadu dokazivanja da je „dva i dva četiri“, u crnogorskim medijima, od kojih neki vode specijalni rat protiv Crkve, ponudio sam svu moju đedovinu u Boljevićima, u Crmnici, koja mi je u nasljeđe ostala od mojih slavnih predaka, onome ko dokaže da je u Rumijskoj litiji bilo više muslimana, ili rimokatolika, godinu, dvije, pet, deset prije nego je obnovljena crkva Svete Trojice na Rumiji, nego godinu, dvije, pet, deset nakon njenog obnovljenja 2005. godine! Ovaj tender otvoren je već nekoliko godina, ali niko da se javi da mu predam moje nasljeđe.

A opet većina crnogorskih medija ponavlja: Rumijska crkva je poremetila odnos „među tri vjere“ u Baru.

Da li, zaista, postoje ljudi koji vjeruju da mnogo puta ponovljena laž postaje istina? Da li je to, zaista, teorija dr Paula Jozefa Gebelsa, Hitlerovog Bebe Popovića, tačna?

Ljudi čiji je duh okovan komunističkom id(e)ologijom, Rumijsku litiju vide kao manifestaciju „bratstva i jedinstva“. Vidjeli smo svu tragediju te id(e)ološke ljubavi među jugoslovenskim „narodima i narodnostima“ 90-tih godina prošlog vijeka, ali – ne pomaže. „Što se crnim zadoji đavolom, obešta se njemu dovijeka“.

Ovi novinari, dokazujući lojalnost svojim bogobornim gazdama, koji su se podali globalističkom Zapadu, ne rijetko i sami zaslijepljeni mržnjom prema Crkvi, ne vide ljepotu Rumijske litije, trud i ljubav na stotine njenih učesnika, među kojima je ne malo djece, ne vide ta Svetim Duhom ozarena lica velikog broja ljudi, i starih i mladih, koji su se pričestili na Liturgiji u Rumijskoj crkvi (da bi uopšte mogli da učestvuju u Svetoj tajni pričešća, pored ostalog, i pored sveg napora uspinjanja uz strmu planinu, čitavu noć oni ništa ne okuse, ne popiju ni kap vode), ne vide te razdragane mladiće koji se po završetku Litije na Docu od Rumije nadmeću u drevnim sportskim disciplinama, ne vide radost čina osveštavanje vode na Pitinom vodopadu… Ne vide tu veličanstvenu sliku duge kolone koja pod svijetlima uzmiče ka vrhu Rumije.

Oni, ispijajući kafu, sjede u svojim duvanom zadimljenim redakcijama i, o zlu misleći zlom zadojeni, poput zombija, tipkaju po tastaturama svojih kompjutera: „R-u-m-i-j-s-k-a c-r-k-v-a u-n-i-š-t-i-l-a j-e v-i-š-e-v-j-e-k-o-v-n-u t-r-a-d-i-c-i-j-u“. Život Crkve za njih je nešto onostrano, nepoznato im. O njemu pišu iz perspektive svoje neznavenosti, pa još i sa zlom namjerom.

Rumijska litija je sabranje u okviru Pravoslavne crkve, sabranje naroda oko Hrista, njegovog ugodnika svetog Jovana Vladimira, krsta na kojem je ovaj svetitelj mučenički postradao i, na koncu, oko sveštenika, „pastira stada Hristovog“.

To je, u vrijeme nastanka litije, bilo sabranje samo pravoslavnih. A onda, vitlani burama osvajačkih pohoda na ove prostore, jedan dio njih je primio rimokatolicizam, drugi islam. Međutim, po ugledu na svoje pretke, nastavili su da na Trojčindan u litiji izlaze na vrh Rumije, noseći po kamen sa vjerom i nadom, Bogu se moleći, da će onda kada se tu sakupi dovoljno kamenja crkva vratiti, da će „doletjeti“.
Crkva Svete Trojice na Rumiji, koju u nekim medijimi nazivaju pogrdnim imenima, ovaploćenje je vjere i nade naroda podrumijskog kraja da će na rumijskom vrhu ponovo zablistati hram Božiji.

I sada se neki ljudi u Crnoj Gori zalažu za veće učešće rimokatolika i muslimana u Rumijskoj litiji, a u isto vrijeme, tvrdeći da je ona narušila barski međuvjerski sklad, traže da sa Rumije bude uklonjena crkva Svete Trojice, crkva koju je iznjedrila upravo ta i takva litija koju oni toliko veličaju!

Ima li iđe takve šizofrenije ka što je ima u ovu našu lijepu Crnu Goru?