Pravna akrobatika Ustavnog suda Crne Gore

„Ustav po kome važe i neustavni zakoni, jer ne postoji način da se oni ponište zbog svoje neustavnosti, sa čisto pravnog stanovišta ima skoro istu vrijednost kao neka želja bez obavezne snage.“ (Hans Kelzen, 1881-1973, austrijski pravni filozof i teoretičar, „otac“ ustavnog suda)
„…NATO (je) …samo servisna organizacija SAD… (Miloš Zeman, 1944, predsjednik Češke Republike, članice NATO-a)

Piše: Milan Gajović

Dana 25. februara 2021.godine, podnio sam inicijativu za ocjenu ustavnosti Zakona o potvrđivanju Sjevernoatlantskog ugovora i Protokola iz Sjevernoatlantski ugovor o pristupanju Grčke i Turske („Službeni list CG – Međunarodni ugovori“, broj 4/2017,od 17.maja 2017.godine) (u daljem tekstu: osporeni Zakon). Svojim rešenjem, od 17.novembra 2021.godine, Ustavni sud Crne Gore (u daljem tekstu: Sud) je odbacio inicijativu primjenom člana 37 tačka 4 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore.

U rešenju je konstatovano da „Polazeći od činjenice da je Ustavni sud već odlučivao o ustavnosti osporenog Zakona, da se radi o istom pravnom aktu, istim normativnim okolnostima i da inicijativa ne sadrži nove razloge osporavanja u odnosu na Ustav ili potvrđene i objavljene međunarodne ugovore, Ustavni sud je ocijenio da nema razloga za promjenu zauzetog stava“.

Član 37 tačka 4 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore (u daljem tekstu: Zakon o Ustavnom sudu) glasi:

„Ustavni sud će odbaciti…inicijativu…kad:…4) utvrdi da je već odlučivao o istoj stvari…“

Iako, propustom zakonodavca, ta norma nije dovoljno precizna, pokušaću da dokažem i da je Ustavni sud nije pravilno primijenio prilikom postupanja po mojoj inicijativi.

Šta je ustavnopravna stvar?

To je ocjena (utvrđivanje) ustavnosti zakona, ili zakonitosti određenog opšteg akta ili drugog propisa iz razloga na kojima se zasniva predlog, inicijativa ili drugi podnesak kojim se pokreće postupak. Drugim riječima, to je ocjena saglasnosti određenog zakona sa Ustavom i potvrđenim i objavljenim međunarodnim ugovorima, te ocjena saglasnosti „drugih propisa i opštih akata sa Ustavom i zakonom“ (član 36 tačka 2 Zakona o Ustavnom sudu). Radi se, dakle, o ocjeni osnovanosti razloga iz podneska.

Uporednopravno, citiraću odgovarajuće norme zakona Srbije i Hrvatske kojima su preciznije regulisani razlozi za odbacivanje podneska za ocjenu ustavnosti ili zakonitosti. U članu 46. stav 1. tačka 8. Zakona o Ustavnom sudu Srbije, propisano je:

„Ustavni sud rešenjem…odbacuje zahtev za ocenjivanje ustavnosti ili zakonitosti opšteg akta o kome je već odlučivao, a iz novih navoda, razloga i podnijetih dokaza ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.“
Nadalje, u članu 32 Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, stoji:

„Ustavni sud će rješenjem odbaciti zahtjev, prijedlog i ustavnu tužbu ako nije nadležan za odlučivanje, ako su nepravodobni, i u drugim slučajevima kad ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari.“

Rešenje o odbacivanju moje inicijative Sud je obrazložio time što je „na sjednici od 30.oktobra 2018.godine,u predmetu U-I br.14/17 i 18/17, već ocjenjivao ustavnost osporenog Zakona i donio Odluku kojom je odbio predlog za utvrđivanje njegove neustavnosti“.

Tom odlukom Sud je odbio predlog poslanika Demokratskog fronta i Socijalističke narodne partije Crne Gore za utvrđivanje neustavnosti osporenog Zakona. U predlogu je navedeno „da je osporeni Zakon, kojim se uređuje pitanje upotrebe Vojske u međunarodnim snagama, neustavan, jer nije usvojen dvotrećinskom većinom saglasno članu 91 Ustava, već je usvojen većinom od ukupnog broja poslanika u aktuelnom sazivu Skupštine Crne Gore, odnosno od strane 46 poslanika; da nije postojala potrebna većina za njegovo usvajanje, niti kvorum za održavanje sjednice; da osporeni Zakon uređuje pitanje upotrebe jedinica Vojske Crne Gore u međunarodnim snagama, jer je u članu 5.Sjevernoatlantskog ugovora, koji je potvrđen tim Zakonom, propisano da se „napad na jednu članicu NATO-a smatra napadom na ostale članice“.“

Međutim, ja sam u svojoj inicijativi iznio i druge razloge o neustavnosti osporenog Zakona, tako da je Sud neosnovano odbacio moju inicijativu, jer se ne radi o „odlučivanju u istoj stvari“. Naime ja sam neustavnost osporenog Zakona zasnovao na njegovoj nesaglasnosti sa Preambulom i članovima 9, 15 stav 1 i 91 Ustava. Citiraću djelove moje inicijative:

„…Član 82 stav 1 tačka 17 („Skupština…potvrđuje međunarodne ugovore“) ne može biti ustavni osnov iz sledećih razloga:

1)U Ustavu je napravljena jasna razlika između „stupanja u međunarodne organizacije“ (član 15 stav 2) i „potvrđivanja međunarodnih ugovora“…(član 82 stav 1 tačka 17 Ustava). Naime, u osnovnoj (načelnoj) odredbi – članu 15 stav 2 propisano je da „Crna Gora može stupati u međunarodne organizacije“. Međutim, kako članom 15 stav 2 Ustava, za razliku od stava 3 istog člana („Skupština odlučuje o načinu pristupanja Evropskoj Uniji“) nije propisana nadležnost državnog organa za odlučivanje o pristupanju (drugim) međunarodnim organizacijama, to pitanje je u nadležnosti građana kao nosilaca suverenosti (član 2 stav 1 Ustava) da, ostvarujući vlast neposredno (član 2 stav 2 Ustava), na referendumu odluče o pristupanju NATO paktu.

…ni član 91 stav 1 Ustava („Skupština odlučuje većinom glasova prisutnih poslanika na sjednici na kojoj prisustvuje više od polovine svih poslanika, ako Ustavom nije drugčije određeno“) ne može biti ustavni osnov osporenog Zakona iz sledećih razloga:

1)Osporenim Zakonom se reguliše oblast odbrane, bezbjednosti i vojske, a zakoni kojima se uređuje ta oblast donose se većinom glasova svih poslanika u Skupštini (član 91 stav 2 Ustava).

2a) …U članu 3, članu 5 i članu 7 ovog (Sjevernoatlantskog) Ugovora propisana je međusobna pomoć Strana – članica…To podrazumijeva i upotrebu jedinica Vojske Crne Gore u međunarodnim snagama NATO pakta.

2b) U članu 91 stav 6 Ustava, propisano je da Skupština u prvom glasanju dvotrećinskom većinom i u drugom glasanju većinom svih poslanika…odlučuje o zakonima kojima se uređuje upotreba Vojske u međunarodnim snagama.

2v) Iz razloga navedenih pod 2a i 2b nesporno se zaključuje da bi se, neustavno, primjenjivao strožiji postupak za donošenje zakona o upotrebi Vojske Crne Gore u međunarodnim snagama NATO pakta, nego za donošenje osporenog Zakona o pristupanju samom Paktu. Neustavnost postoji zato što (je)… članstvo u NATO paktu…pravni osnov za donošenje odgovarajućeg akta Skupštine o upotrebi Vojske…

NATO pakt je agresivna vojna organizacija koja je svojim „humanitarnim“ intervencijama, bez prethodne saglasnosti Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija (u Saveznoj Republici Jugoslaviji…Libiji, Iraku, Avganistanu i drugdje širom planete) vršila čin agresije (najveći međunarodni zločin – zločin protiv mira) i ratne zločine, prije svega, protiv civilnog stanovništva, grubo kršeći međunarodno pravo i Povelju (UN).

„Humanitarne“ intervencije (akti agresije) NATO pakta protivne su Povelji. Preciznije kazano, nijesu u saglasnosti, kako sa članom 2 stav 1 tačka 1 (suverena jednakost država-članica), tačkom 3 (mirno rešavanje sporova) i tačkom 7 (uzdržavanje od prijetnje ili upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta i nezavisnosti svake države) Povelje, tako ni sa glavom VII Povelje (Akcije u slučaju prijetnje miru, povrede mira i akata agresije) u kojoj je propisano da samo Savjet bezbjednosti UN utvrđuje da li je ugrožen međunarodni mir, te određuje i primjenjuje mjere za održavanje i uspostavljanje međunarodnog mira i bezbjednosti.

NATO pakt svojim „humanitarnim“ intervencijama (aktima agresije) nije samo prekršio Povelju, nego i sopstveni Sjevernoatlantski ugovor (član 1 – rešavanje međunarodnih sporova mirnim putem i uzdržavanje od prijetnje ili upotrebe sile i član 7 – potvrđivanje prava i obaveza Strana (članica NATO pakta) po Povelji i potvrđivanje primarne odgovornosti Savjeta bezbjednosti UN za održavanje međunarodnog mira i bezbjednosti)…

Nadalje, NATO pakt (19 njegovih članica) je, 1999.godine, izvršio agresiju na SRJ (Crnu Goru i Srbiju) koja je za 78 dana uzrokovala više od 3600 žrtava (mrtvih i ranjenih) i ogromnu materijalnu štetu koja se procjenjuje na preko 100 milijardi dolara. Tokom agresije, NATO pakt je (sa 10-17 projektila) počinio i užasan zločin protiv civilnog stanovništva u Murinu, 30.04.1999.godine. Na mostu u tom, mjestu ubijeno je šest nedužnih građana, od kojih troje djece.
Takođe, NATO pakt je „sijao“ i (zabranjene) kasetne bombe sa osiromašenim uranijumom, između ostalog, i po poluostrvu Arza, na Luštici, u Boki Kotorskoj…

O ciljevima i beskrupuloznosti učesnika agresije NATO pakta na SRJ slikovito govore i izjave američkog generala Majkla Šorta (komandanta vazduhoplovnih snaga NATO-a), date tokom agresije:

„Ne može se dobiti rat ako ne uništimo mogućnost normalnog života za većinu stanovništva. Moramo im oduzeti vodu, struju, hranu, pa čak i zdrav vazduh…Ako nemamo stomake za kolateralnu štetu i nemamo stomake za nenamjerni gubitak civila, onda ćemo prestati da postojimo kao Savez.“
Komandant avijacije u NATO paktu je u toku agresije na SRJ izjavio:

„Avijacija je dobila naređenje da uništi život u Srbiji!“
Iz prethodno navedenih razloga, osporeni Zakon je neustavan i zato što pristupanje Crne Gore NATO paktu, kao međunarodnoj organizaciji koja vršenjem akata agresije i činjenjem ratnih zločina ne poštuje ni Povelju ni sopstveni Sjevernoatlantski ugovor, nije u saglasnosti sa Preambulom Ustava („Polazeći od…privrženosti ravnopravnoj saradnji sa drugim narodima i državama…“), te sa članom 9 Ustava kojim je propisano da Povelja ima primat nad domaćim zakonodavstvom i neposredno se primjenjuje…i sa članom 15 stav 1 Ustava („Crna Gora, na principima i pravilima međunarodnog prava, sarađuje i razvija prijateljske odnose sa drugim državama, regionalnim i međunarodnim organizacijama.“)

Iz tih razloga, jasno i nedvosmisleno proizilazi da Sud nije već „odlučivao u istoj stvari“, te da je moja inicijativa neosnovano odbačena.

U obrazloženju odluke o odbijanju predloga poslanika DF-a i SNP-a, Sud je, pravnom akrobatikom, konstatovao da kako „Ustavom nije posebno (drugčije) propisana većina glasova poslanika za donošenje zakona o potvrđivanju međunarodnog ugovora, Ustavni sud je utvrdio da je za ocjenu formalne ustavnosti osporenog Zakona, neposredno mjerodavna odredba člana 91 stav 1 Ustava, kojom je određeno da Skupština odlučuje većinom glasova prisutnih poslanika, na sjednici kojoj prisustvuje više od polovine svih poslanika“, i da je za osporeni Zakon glasalo 46 poslanika.

Sud je namjerno prenebregao činjenicu da je donošenjem osporenog Zakona, Sjevernoatlantski ugovor, kojim se uređuju „odbrana i bezbjednosti (i) vojska“, u zakonskoj formi, postao sastavni dio unutrašnjeg pravnog poretka Crne Gore. Iz tog razloga, osporeni Zakon se mogao donijeti samo na osnovu člana 91 stav 2 Ustava. Bez uticaja je činjenica da je za osporeni Zakon glasala većina ukupnog broja poslanika, jer Sud ocjenjuje i formalnu ustavnost zakona, odnosno ustavnost postupka njegovog donošenja. A iz prostog uvida u „Službeni list CG – Međunarodni ugovori“, broj 4/2017, jasno proizilazi da je osporeni Zakon donijet na osnovu člana 91 stav 1 Ustava.

U tački 7. Rešenja o odbacivanju mog podneska navedeno je da „ukazivanje podnosioca inicijative da je osporeni Zakon neustavan „zato što je pristupanje Crne Gore NATO paktu suprotno (…) odredbama člana 9 i člana 15 stav 1 Ustava“, Ustavni sud je ocijenio neosnovanim, jer te odredbe, po nalaženju Ustavnog suda, nijesu relevantne za donošenje zakona kojim se potvrđuje međunarodni ugovor, s obzirom na to da se tim odredbama uređuje pravni poredak Crne Gore, odnosno odnos Crne Gore sa drugim državama, regionalnim i međunarodnim organizacijama, a ne postupak donošenja zakona kojim se potvrđuje međunarodni ugovor.“

I ovo je pravna akrobatika Suda, koji je ovim priznao da se upustio u meritum stvari, odnosno da je ispitivao razloge inicijative o kojima ranije nije odlučivao. Time je prekršio Zakon o Ustavnom sudu, jer je bio dužan da rešenjem pokrene postupak (član 49 stav 1 tačka 1), ocijeni nove razloge navedene u inicijativi i svojom odlukom utvrdi neustavnost osporenog Zakona (član 48 stav 1 tačka 1) ili odbije podnesak za utvrđivanje neustavnosti (član 48 stav 1 tačka 9) .

Osporenim Zakonom Crna Gora je stupila u NATO pakt, zločinačku međunarodnu organizaciju koja je sijala i sije smrt i nad našim glavama i širom svijeta. Zato je Sud bio dužan da utvrdi (konstatuje) neustavnost stupanja, imajući u vidu i očiti, prethodno opisani, karakter NATO-a, kao agresivne i terorističke međunarodne organizacije, što nije u saglasnosti, kako sa Poveljom UN i samim Sjevernoatlantskim ugovorom, tako ni sa Preambulom i članovima 9 i 15 stav 1 Ustava.

Da zaključimo: Sud je, prilikom ocjene osporenog Zakona, postupao ne kao „čuvar ustava“ (Hans Kelzen), već kao politička ispostava DPS-a i drugih pronatovskih partija

Autor je diplomirani pravnik sa advokatskim ispitom i diplomirani ekonomista