Poltronstvo kao tradicija Crnogoraca

U posljednje vrijeme često  se pitam da li je djelo Marka Miljanova «Primjeri čojstva i junaštva» zapravo vrhunsko satirično djelo. Zašto? Zato što je nemoguće da od tada opisanog velikog čojstva i junaštva Crnogoraca (ovdje podrazumijevam sve narode koji žive u Crnoj Gori) danas ne ostade ništa. Kako je moguće da su se te vrline potrošile, kako je moguće da smo nekad imali hrabrosti dići glas protiv velikih sila, a danas ne možemo ni protiv jednog malog Šefa? Dakle, Marko Miljanov je vjerovatno htio da nas opomene, ali uzalud, današnji Crnogorci ga ne čitaju, dok su, svakako, daleko od čojstva i junaštva. I to ćete vidjeti svuda, od primjera kada u prevozu niko neće ustati starcu ili ženi sa djetetom, od toga kako će se tokom razvoda roditelji svađati  kome će pripasti djeca (jedan ilustrativan vic kaže da kada se razvodio Cetinjanin, žena mu je prijetila da će mu sve uzeti, i kuću, i stan i automobil i vikendicu, na šta je on pokazivao oštro negodovanje, ali kada žena kaže da će mu uzeti i djecu on odgovori: «a ne no ćeš ih meni ostavit!»), preko toga koliki je broj slučajeva nasilja u porodici, pa do toga koliko ljudi će prodati ličnu kartu odnosno obraz kad im Šef zatraži, i koliko poltrona će u medijima kovati u zlato sve ove naše male i nebitne ne bi li imali kome da se klanjaju.

U današnje vrijeme bi čojstvo i junaštvo bilo jednostavno biti džentlmen, štititi slabije i što je mnogo lakše od potezanja sablje: reći ne vlasti koja nema granice. Čojstvo bi bilo i izaći na izbore i ne glasati Šefa, iako vam tamo neko na nekom radnom mjestu prijeti otkazom zbog toga… Neko pametan je rekao da je najveći patriotizam dobro raditi svoj posao. Ne, dakle, poslušno ili podanički. A o ovdašnjem partiotizmu tek bi se moglo pisati…

Tačno je da u Crnoj Gori postoji neka vrsta kontinuiteta vlasti jako dugo, i Turci i Austrougari, i kralj Nikola, i Tito, i današnji tamo njihov Šef su na isti način vladali narodom. Centralizovano, autokratski, oslanjajući se na najniže podaničke porive ovog naroda. I može se reći da u tom smislu Crnogorci zaista ljube lance.

Iako su nam usta puna slobodarskih misli, one nam izgleda ne stižu do glave. Beranselci su dobar primjer, ilustracija koliko više ni ne umijemo da prepoznamo bunu kada se dešava. Oni su jedini danas spremni da Šefu i šefićima kažu ne, i onda se ne vlast, nego čak neki sugrađani okreću protiv njih. Ne umijemo prepoznati hrabrost ili smo postali gadljivi na nju.

Bili Beranselci u pravu ili ne, oni se bore za sve nas. Oni pokazuju da je ovaj narod još malo živ, mada na aparatima. I to je najgori scenario koji je Marko Miljanov mogao da pomisli da će nam se desiti. Ubijena je skoro svaka klica čojstva i junaštva, na tom mjestu posađeno je sjeme poltronstva koje buja  kao kakav korov. Zbog čega bih još rekao da je Marko Miljanov upozoravao, jer poltronstvo je oduvjek bilo prisutno kod našeg naroda. Knjaza Nikolu su zvali gospodare (bez obzira što su i tada vjerujući Crnogorci znali da je samo Gospod Bog). A današnjem gospodaru su dali moderniji nadimak: Šef. On je šef partije i države, a ako ga pustimo postaje i šef naših života.

Možda je najtužnije što je taj i takav Šef postao uzor mnogima, kao primjer političara i kao primjer toliko obožavanog vladara. Nema osnova ni za jedno od toga, ali narod već dovoljno dugo vidi jednu figuru, vidi jedan okvir i koliko dalje od toga može da ode? Konju kada stavite am on bar ide naprijed, a mi samo stojimo u mjestu. Što danas u svijetu prepunom brzih i velikih promjena znači zapravo da zaostajemo.

I to ovoj vlasti odgovara, odgovara im da ostajemo zatvoreni u svojim malim okvirima, da gledamo kroz prozore kako se grade neki kružni tokovi, fontanice, i arhitektonska staklena rugla, da time stičemo utisak neke modernizacije i razvoja, a da se u glavama zapravo nalazimo godinama iza perioda kada je Marko Miljanov pričao o ponosnom narodu iz brdovite Crne Gore.

Manje tradicije, manje istorije i manje svijesti o njima imamo sada, toliko godina kasnije. Jer nismo očuvali ništa što nas karakteriše, nismo nadogradili ništa od svoje kulture, čak smo i zaboravili brojna nasljeđa… Ipak, nismo bili sasvim besposleni, naš narod je intenzivno i često savijao kičmu pa predlažem jedan takav spomenik povijenog Crnogorca kao simbol ove vlasti i ovog perioda da se postavi na Trgu republike u Podgorici.

Mi smo, inače, izgleda jedini narod koji će svom snagom podržavati stereotipe o sebi. Pa kada se u regionu prave vicevi na račun toga koliko dugo trpimo jednu vlast, kada se prave vicevi na račun toga da zbog čiste lijenosti ne možemo da je smijenimo, mi se smijemo sami sebi i nastavljamo da budemo „zanimljivi“. I to je sve. Crnogorci će ostati poznati po lijenosti, po vlastoljublju i podaništvu, brkovima, guslama visini i crnoj kosi. Ali ništa od ovoga ne znači čojstvo, ne znači ni junaštvo. Iako se te neke karakteristike pominju kao simboli čojstva i junaštva, oni su danas ipak potpuno bez značenja i sve što bismo nazvali crnogorskim nije više to, možda je samo šefovsko, pa neka ga njemu na čast.

Piše:  Mr Dejan Đurović (Odbornik u SO Bar i funkcioner Nove srpske demokratije)