Pismo sa sela kojeg više nema: Vukovi i pastiri

Piše: Emilo Labudović

Tiha sjeta juskog prijepodneva dogorijeva na ognju nemilosrdnom jurišu sunčeve konjice, bez daška vjetra, obješena o kljaste grane trešnje koja je već odavno zaboravila razigrane noge i ruke dječurlije koja su se nadgornjavala sa njenim vrhom. Odavno ne rađa, a svaka zima na njoj ostavi novu, staračku, boru i ožiljak vremenskog zuba koji bez milosti, jedan po jedan, satire i briše ovdašnje tragove življenja i postojanja. I svaki pogled na nju me opominje da je sve ovdje već preturilo najveći dio sunčevog kruga i ozbiljno se nagnulo zapadu.

Čuje se zvono sa crkve Svetoga Jovana na Ulici, poslednji bronzani lelek za poslednjim pastirom našega kraja. Milisav, možda ga nisi znao, ali si sigurno čuo za njega, poslednji put je sjavio svoje stado i ostavio Mokru pustu i bez zvona. Još neko vrijeme njegov već nahereni „stan“ odolijevaće vjetru i snjegovima, a onda će i njega „prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš“ i sve će se zvati prošlim. Ne brini, nije ovo lament zaludnji nad nečim čijem propadanju nema lijeka; zvona i glas o Milisavljevom odlasku me samo, bolno i zabrinjavajuće, podsjeti na umiruće vrijeme pastira.

Pojam „pastir“ je kod nas i u ono vrijeme, imao dublje i šire značenje od običnog čobanina i čuvara stada. Podrazumijevao je veliko životno iskustvo, skoro duhovnu vezanost sa stadom, vanredno poznavanje njegove „sentine“ i navika, tako da je i po mraku, magli i svakoj drugoj neviđelici mogao da zna kuda je krenulo i gdje će pronaći njegov izgubljeni dio. A i stado je svojim nepogrešivim praiskinskim instiktom osjećalo dobrotu i brigu svog pastira, njegovu ljubav i požrtvovanost i spremnost da se svuda i na svakom mjestu ispriječi između njega i nezasitih vučjih zuba. Vječita borba vukova i pastira.

I ljudi su, i kao pojedinci i kao zajednica, odavnina imali potrebu za „pastirom“. Pastirom duha, zaštite, nade, i putokaza kroz stranputice i iskušenja vremena. Pastirom čiji će autoritet, snaga i vjera biti sigurna odbrana od zuba beznađa, očaja, laži i obmana kojima, poput gladnog vučjeg čopora, odasvud kidišu i prijete. Vukovi ovog doba su odavno olinjali i više sliče šakalima i hijenama pa, svjesni svoje nemoći da nasrnu na pastirski štap, laju i kevću iz prikrajka, iz svojih smrdljivih i kužnih brloga, vrebajući svaku priliku da se svojim kvarnim zubima makar očešu o pastirsku nogavicu.

Poslednja odbrana svake zajednice je odbrana njene duhovnosti, temelja na kojem je sazdano sve ostalo, a prva linija odbrane te duhovnosti su crkva i njene vođe. I nije se čuditi što se u ovo vrijeme opšte destrukcije i razaranja crnogorskog nacionalnog i društvenog bića, na najžešćem udaru našao njen prvi i najjači čuvar, bedem i svjedok – Srpska pravoslavna crkva i njeno sveštensto. Samo je u posrnuloj Crnoj Gori moguće da se poslednji društveni talog koji se još uvijek krije u institucijama sistema, nevladinom sektoru i pojedinim profašistički nastrojenim medijskim kućama, svkodnevno baca blatom na crkvu koja joj je u temelju i duhovne pastire koji su joj na čelu.

Samo je u Crnoj Gori, zemlji monaha i vladika Petrovića, moguće da njen Mitropolit bude uhapšen i satima držan u apsu među gradskim ološem. Može li neko uopšte da zamisli da, recimo, Papa bude uhapšen i sproveden u „betonjerku“? Samo u Crnoj Gori, koja je odavno dekriminalizovala verbalni delikt pa razna paščad laju i kevću bez pardona, moguće da skoro svaka izjava crkvenih velikodostojnika bude sankcionisana takozvanim „formiranjem predmeta“! Možete zamisliti, nekakav budibogsnama bjelopoljski tužilac „formirao predmet“ zbog izjave Vladike Metodije i preuzeo ulogu neprikosnovenog tumača istorijskih istina. A bili smo u zabludi da je ’48. davno minula.

Kaplje užarena smola dana, treperi jara i tišina pritiska kao kantarski teg. Umukla su crkvena zvona, Milisava je već prigrlila rodna gruda i slika se opet vraća u prepoznatljiv okvir, napadnut crvotočinama vremena tihog nestajanja. Samo se još uvijek čuje kako etrom odjekuje osorni lavež podtrpeznih kučki i šakala na uvijek budne i na svaku muku svikle, trpeljive pastire. Na ljude od Boga naznačene da budu duhovni čuvari svoga stada. Pa čak i onih šugavih ovaca koje vuku u stranu i beslovesno bleje. „O, prokleta zemljo, u kojoj su paščad puštena a kamenje svezano“, svjedoči Matija Bećković da rekao najveći i najbudniji od svih pastira našega roda, Sveti Sava. A ko zna, možda neki od nadobudnih tužilaca, na kuknjavu neke od uvijek budnih NVO, i o ovoj njegovoj izjavi „firmira predmet“. Jer, ovo je zemlja čuda, van svake logike i van svake pameti.

* (naslov „pozajmljen“ od istoimene knjige prof. dr Nova Vujoševića)