Pišine strane

Piše: Emilo Labudović

Prošlo je već više od decenije kada je moj veliki prijatelj Rajko, veliki čovjek i Srbin u punom smislu te riječi, ekonomista čijih se stručnih usluga ni Milovo Ministarstvo ekonomije nije moglo odreći, proročanski naslutio i upozorio da je sve ovo naše „pošlo niz Pišine strane”!!!

Nijesam se puno upuštao u stručnu elaboraciju tog njegovog pesimizma jer su mu argumenti bili tvrđi od moračke obale, ali me je živo interesovalo gdje su te proskribovane „Pišine strane”? Zajahujući, onako krupan i raspojasan, na bicikl marke „Rog”, star i krpljnjen bezbroj puta, široko je odmahivao rukom i govorio: „samo se okreni oko sebe, i to ti je to”! Moram da priznam da sam, i pored njegove vrsne, stručne i visokointelektualne analize, dosta toga pripisivao nekom njegovom unutrašnjem otporu i nezadovoljstvu, ali, kako je vrijeme prolazilo, njegove projekcije su mi se sve više činile utemeljenim .

Tračak nade da će tridesetavgustovska smjena donijeti boljitak, rasplinuo se kao pramen izmaglice pod podnevnim suncem. Sve čime smo okruženi, politika, privreda, kultura, javno mnjenje… odiše teškim ludilom i haosom, a oni kojima smo povjerili nadu u ozdravljenje više vode računa o samodopadanju nego o našem propadanju. „Ogledalce, ogledalce, kaži mi na svijetu najljepši ko je”, kao da govori, (ne govori nego vrišti), svako njihovo pojavljivanje, obraćanje i tumačenje kursa kojim plovi naš trošni i tonuću sklon čamac. A zvanični orkestar, kao i na „Titaniku” dok je tonuo, svira jedan te isti ples.

Moj prijatelj Rajko odavno već vodi ekonomiju i poreske knjige Svetoga Petra, a svaki dan bez njega mu je svjedok koliko je duboko bio u pravu. I kud god da se normalan čovjek, bez navijačkih strasti, okrene:  panorama jedna te ista. Pustinjski pejzaž, bez naznake da negde ima zelene oaze i bunar pitke vode. Ili, kako bi moj veseli Radža, dok biciklom juri nebeskim plavetnilom, doviknuo: „Pišine strane, brate, rekoh li ti”!

I reče, ali očito nemade kome.