Pilot koji je bombardovao Maribor ne zaslužuje slovenačko odlikovanje

Odgovor na kritike povodom odluke da se odbije predlog za odlikovanje pilota koji je bombardovao Maribor, uz podsjećanje na slovenačku pomoć saveznicima tokom Drugog svjetskog rata.

Predsjednica Republike Slovenije, u ovom slučaju, postupila je u duhu većinskog javnog mnjenja, te bi naknadno iskazivanje izmišljene zahvalnosti bilo neprimjereno.

U „Subotnoj prilozi“ slovenačkog lista Delo, u kolumni je objavljen tekst gospodina Saše Radovanovića, koji predsjednici Republike Slovenije zamjera što je, bez obrazloženja, odbila njegov predlog da se posmrtno odlikuje jedan saveznički pilot, poginuo krajem 1944. godine. Autor zamjera predsjednici „potpuno nepoznavanje i nerazumijevanje istorije“, smatrajući da je time poslala jasnu poruku „da Slovenija ne poštuje svoje saveznike“. Ističe i nadu da većina slovenačkih građana ne dijeli njeno mišljenje. Inicijativu je, prema vlastitim riječima, uputio i vladi Novog Zelanda.

Ovakvo stanovište pisca je neutemeljeno, moralno sporno i štetno po Sloveniju. Otkud mu uopšte ovlašćenje za takav nastup? Ako je istoričar, onda može da opisuje događaje iz prošlosti, ali ne i da ih ocjenjuje iz današnje perspektive, tim prije ne s namjerom da kleveće važnu državnu ličnost na osnovu vlastitih osjećaja.

Koji su ključni prigovori piscu?

Prvo, moja malenkost još iz djetinjstva pamti da su oborenim savezničkim pilotima mnogi domoljubni Slovenci pružali pomoć. Između Guštanja (današnje Ravne na Koroškem) i Slovenj Gradca, oboren je jedan avion. Kao dijete sam gledao dva padobrana kako se spuštaju s neba, dok je otac sa mještanima hitno reagovao da se spaseni piloti, tajnim stazama, što prije prebace do prve partizanske veze. Stigli su tamo prije nego što su okupatorski vojnici počeli pretresati okolne šume. Tako su mještani mogli da dezinformišu njemačke izvidnice i špijune. Piloti su bili spaseni, moralna i ratna dužnost slovenačkog savezništva obavljena. Naravno, bilo je i onih koji su drugačije mislili.

Drugo, pilot čije se odlikovanje predlaže nije imao nikakve veze sa Slovenijom – osim što je, sa posadom, bombardovao Maribor. Bazu je imao u Italiji, a oboren je nad područjem Like. Čime je zaslužio zahvalnost Slovenaca? Nanosio je štetu, ne korist.

Treće, u vrijeme bombardovanja Maribora, Beograd je već bio oslobođen, a slovenačko partizanstvo bilo je već dugo dio jugoslovenskog oslobodilačkog pokreta, te samim tim i dio istočnog i zapadnog savezništva. Zapadna vazdušna komandna struktura je, da je htjela, mogla poštedjeti savezničke gradove nepotrebnog uništavanja. Umjesto toga, samo u bombardovanju Drezdena 1944. godine, bez vojne nužnosti, nastradalo je oko 135.000 civila – ubijenih i ranjenih.

Sličnu sudbinu doživio je i Leskovac 1944. godine, gdje je, u gradu od oko 28.000 stanovnika, poginulo oko 5000 civila, usled bombardovanja iz baza u Italiji.

I Maribor je, nažalost, bio dio te tragedije – sa oko 800 civilnih žrtava. Saveznici, iako nisu mogli ući u te gradove, ostavili su ih prekrivene neeksplodiranim bombama. Zašto?

Četvrto, dok su zapadni saveznici izazivali ovakve tragedije, Crvena armija je nastojala da što više zaštiti oslobođene gradove. U borbama za oslobođenje Budimpešte, imala je oko 320.000 žrtava – 80.000 poginulih i 240.000 ranjenih – upravo zato što nije htjela da prekomjerno koristi artiljeriju i avijaciju, kako bi očuvala grad.

Peto, pisac nigdje ne pominje, ali bi svakako bilo prikladno da se prije svega raspitao kod novozelandskih vlasti – kakva je priznanja taj pilot dobio u svojoj zemlji prije 80 godina? Bez te informacije, lako se padne u zamku narodne poslovice: „poslije bitke svi su generali“.

Tako je pismo pisca samo pokazalo da je promašio u procjeni stvarnih zasluga pilota koji je Slovencima donio više nesreće nego koristi.

Predsjednica Republike Slovenije postupila je u skladu sa preovlađujućim osjećanjem slovenačke javnosti.
Zato bi svako naknadno iskazivanje izmišljene zahvalnosti bilo nepotrebno i neodgovorno.

⸻

Autor: Ivan Lah, Ljubljana

Izvor: DELO