Paskalove duhovne dileme (II)

Piše: Vojislav Gledić

Kada je Blez Paskal konačno iscrpio svoje naučne mogućnosti u okviru racionalnog tretiranja svijeta i života, u skladu sa veoma bogatim i raznovsnim istraživačkim radom i stvaralaštvom, nastavio je novim putem koji se otvarao pred kreativnim duhom. Taj put ga je vodio u svijet emotivnog prihvanja i doživljavanja svoje sopstvene postojanosti i traženje smisla o odnosu čovjeka i svijeta, majušnog i ništavnog duhom obdarenog čovjeka i beskonačne i mehanički ustrojene vasione. U tom smslu mu se čovjek, duhovno biće, doimao kao slabašna trska koju može lako da uništi bilo kakva spoljašnja sila, ali je ta trska najveličanstvenije ostvarenje zbog svoje samosvijesti i duhovne dominacije u odnosu na nemušti svijet objektivne stvarnosti. Čovjek je samo trska, najslabije stvorenje u prirodi, ali trska koja misli. Nije potrebno da se sav svemir naoruža kako bi ga zgnječio. Ubiće ga para ili kapljica vode. Ali kad bi svemir i satro čovjeka, opet bi čovjek bio uzvišeniji od onoga što ga ja ubilo, jer on zna da umire, on poznaje nadmoć što je svemir nad njim ima. Svemir o tome ništa ne zna. Sve naše dostojanstvo sastoji se, dakle, u mišljenju.

Tako se čovjek izdvaja iz svekolike objektivne stvarnosti, jer posjeduje sposobnost mišljenja, mogućnost da sebe vidi i doživljava kao nešto posebno, odvojeno od objektivne mehaničke ustrojenosti i nesvjesno povezane nužnosti. U tom smislu je čovjek, zapravo, differenctia specifica koja istovremeno dominira nad svijetom. Naravno, ta dominacija se sastoji u značaju duha i misli kao eniteta koji predstavljjaju karakteristiku i vrijednost koja prevazilazi nužnost svekolike povezanosti beskonačne stvarnosti. Stoga racionalna spoznaja, koja ispituje svijet, beskonačni prostor, vrijeme i kretanje, predstavljavlja pouzdano sredstvo i metod ispitivanja i shvatanja svijeta, ali ne posjeduje mogućnost da odgonetne smisao duhovne suštine. Posebno nema načina da odgovori na pitanje smisla čovjekove egzistencije, njegove sopstvene samosvijesti i neponovljive prolaznosti. Stoga je Paskal u svoj krug pronicanja i traženja odgonetke života prešao sa čvrstog, hladnog i privilegovanog puta racionalističkog osmišljavanja, na potpuno novi i njegovom srcu i duši mnogo bliži i prisniji put „logike srca“. Po Paskalu, razum ima sposobnost da upoznaje istinu bez radosti (neograničeno apstraktno), dok, naprotiv, logika srca ima sposobnost da pronikne u radost istine (neograničeno konkretno).

Paskal je tako podijelio svijet ili, tačnije rečeno, mogućnost pronicanja i shvatanja svijeta, na dve sfere, i to razumnu i emocionalnu. Ova druga, emoconalna, ima prevagu i za čovjeka je mnogo važnija, neposrednija i plodotvornija. Uzalud su sva naučna ispitivanja i dostignuća ako čovjek nije shvatio sebe, neponovljivi smisao i način sopstvenog bitisanja. Osmišljavanje čovjekovog sopstva može se, međutim, ostvariti samo velikim duhovnim naporom, neponovljivim pokušajem pronicanja u sopstvenu samobitnost, koja se umnogome razlikuje od puta kojim se ide u beskonačni i nedokučivi svijet objektivne stvarnosti. U tom i takvom svijetu postoji nužnost i matematička povezanost, ali nema bliskosti i topline koja čovjeka oplemenjuje i daje mu specifično, neponovljivo i nezamjenjivo osmišljavanje sopstvenosti i individualne samobitnosti. Polaznu, uporišnu tačku takvom putu ka sopstvenosti, svojoj individualnoj jedinstvenosti i samosvojnosti Paskal je našao u Bogu kao tvorcu i vrhovnom biću. Ali on ne nastoji da odgonetne suštinu, smisao i prirodu božanstva, već mu ono služi da zamjeni važeće metafizičke koncepcije koje su bile izgrađene u filozofskim i teološkim spekulacijama.

,,Ne znam šta je Bog, ne znam čak ni da li on postoji, ali da bih živio i saznavao, moram vjerovati u jednu izvjesnu prirodnu cjelinu, u jednu određenu koncepciju Boga.“ Iz ovkvog Paskalovog poimanja božanstva jasno se vidi da je on pod time podrazumijevao svoje sopstveno vjerovanje, doživljavanje i prihvatanje koje nije imalo direktnu vezu sa onim kako to propovijeda zvanična religija. Paskal je bio iskreni i odani vjernik, pripadnik jansenističke katoličke vjeroispovesti, ali on nikada nije bio vjerski poklonik u dogmatskom, kanoničkom, konfesionalnom smislu. On je imao sopstvenu vjeru koja je bila čista, neposredna i neopterećena bilo kakvim spoljašnjim obilježjima kojima se karakterisala vjera koju je zastupala zvanična crkva. On je tražio osnovu svijeta, onu najdublju i najtemeljitiju ontološku podlogu, koju su filozofi nalazili u raznim supstancijama. Imao je sopstvenog i neotuđivog Boga koji je bio nadmoćno, svemoguće biće koje je određivalo svijet i njegovu najdublju suštinu. Nalazeće se neprekidno u neraskidivim dilemama, svijeta i duha, postojanja i prolaznosti, on je izlaz iz tog začaranog i složenog spleta našao u jednom sveobuhvatnom biću koje je srcem prihvatio i doživio, a ne razumom, i za koje nije znao kako izgleda, niti mu je to bilo važno u njegovom poimanju sveobuhvatne povezanosti svijeta i života.

Bolesti i tjelesne patnje koje su ga neprekidno opterećivale i pratile davale su Paskalu podsticaj da se pozabavi svijetom na jedan drugačiji i specifičniji način od onoga kako su to radili svi ostali tadašnji filozofi. On je dobro poznavao tadašnje filozofske sisteme, posebne Dekartov, ali ga takav pristup nije mogao zadovoljiti niti mu pružiti odgovor na njegova istraživanja i poniranja u najdublje sfere svijeta i smisla života. Tražeći odgovor na pitanje ontološke suštine svijeta, Paskal je istovremeno nastojao da nađe i lijek za svoje patnje i bolesti, za neprekidne i gotovo svakodnevne tegobe koje su bile izuzetno teške i neotklonjive. Zato on postavlja pitanje: ,,Ko će nam objasniti uzroke ovih slabosti, ljekove koji nas mogu izliječiti i sredstva pomoću kojih ćemo dobiti ove lekove?“ Kako te i takve „ljekove“ nije mogao naći u postojećem svijetu, kao ni odgovore na mnoga krucijalna pitanja, on se okrenuo vjeri i tu nastavio svoje misaona istraživanja i duhovne uspone ovjekovečene u njegovim lucidnim meditacijama. U njima je nalazio smirenost i pribježište od surove i bolne svakodnevice. U okviru takvog svog duhovnog svijeta i ispunjenosti originalnim misaonim i emocionalnim poniranjima, on je istovremeno bio uključen u veoma oštre i bespoštedne teološke polemike koje su ga prikazale kao vrsnog poznavaoca i branioca jansenističke katoličke struje.

Ono što je Paskal utvrdio, proničući u smisao objektivnog svijeta, kroz naučni istraživački postupak, jeste da je postojeća stvarnost prazna, pusta i zastrašujuća. Matematika pokazuje beskonačno mnoštvo raznih tijela i različite načine njihovig povezivanja, ali se tu ne može zapaziti duhovna, tanana i specifična povezanost. U hladnom i mehanički ustrojenom svijetu ne može se vidjeti, čak ni naslutiti, neko sveobuhvatno koheziono sredstvo koje bi uslovilo način materijalnog djelovanja dajući svijetu smisao, usmjerenje i mogućnost egzistencijalne uslovljenosti. Upravo je to predstavljalo i ontološku suštinu koju ovaj mislilac nije eksplicitno iskazao i naglasio, ali se ona osjeća u svim njegovim misaonim pokušajima da odgonetne najdublje tajne ontološkog ishodišta svekolike stvarnosti. Takav put i način je jasno i dosledno koristio Dekart sa svim finesama jedne rigorozne povezanosti matematičko-logičkog razmatranja. Navedeni pristup je, međutim, bio hladan i otuđen, zbog čega je istraživače kao ljudska, emocionalna bića ostavljao nezadovoljnim i ravnodušnim. Paskal je svijet doživljavao, bar u njegovom ontološkom (metafizičkom) smislu, kao jednu autohtonu duhovnu celinu koja u sebi posjeduje slične odlike koje čovjek ima u svom najdubljem biću – duhovnu sveovuhvatnost u kojoj se odražavaju i kategorije prekidnosti i neprekidnosti.

Ovdje je potrebno ukazati na neke specifične pojedinosti koje se odnose na pitanje kontinuiteta. Paskal je bio genijalni matematičar, odličan poznavalac geometrije u čijoj osnovi se nalaze razne veličine i figure, Jedan od najvažnijih pojmova u ovoj oblasti jeste pitanje neprekidnosti, dužine i sistema tačaka. Linija je jedan od osnovnih geometrijskih pojmova, i ona u sebi sadrži, bar kada se posmatra intuitivno, neprekidnost kao svoju najvažniju osobinu. Sa čisto geometrijskog stanovišta, linija predstavlja, dakle, neprekidnu veličinu što se veoma detaljno obrazlaže i u Euklidovim ,,Elementima“. U toj knjizi je dosta prostora posvećeno pitanju podjele duži u okviru čega se detaljno raspravlja o racionalnim i iracionalnim veličinama. Sve je to Paskal odlično znao, ali se problem javlja kada treba tu geometrijsku veličinu interpretirati, odnosno prikazati u algebarskom obliku pomoću brojeva U tadašnjoj matematici, međutim, brojevi su predstavljani kao diskretne veličine.

Pitanje realnih brojeva, kao algebarskih (aritmetičkih ekvivalenata geometrijskih tačaka na pravoj liniji) objekata još nije bilo došlo na dnevni red ispitivanja (što će biti urađeno u XIX stoljeću u okviru radova matematičara Dedekinda, Kantora, Vajerštrasa i dr.). U Paskalovo vrijeme je tek počeo razvoj matematičke analize, proučavali su se problemi djeljivosti i neprekidnosti, načini ispitivanja neprekidnosti i specijalnih tačaka prekida funkcija (krivih linija), tako da se problem realnih brojeva našao implicitno u fokusu matematičkog proučavanja. Paskal je to genijalno uočio, ali je pitanju geometrijske neprekidnosti (kao ekvivalentoj suštini realnih brojeva) prišao filozofski i dao niz veoma značajnih i oštroumnih konstatacija i opservacija u okviru duhovne problematike kontinuiteta i beskonačnosti svijeta i kosmosa.

Suočivši se sa raznim problemima objektivne i subjektivne prirode, svijeta i sopstvenog života, Paskal se našao u začaranom i neriješivom krugu. Svako dublje razmatranje, u bilo kom pogledu, vodi čovjeka u nerazrješive protivrečnosti kojima se ne može dati jasan i jednoznačan odgovor i rješenje. U tom smislu ni matematika nije potpuno idealna i besprekorno logički povezana cjelina i nauka. To je Paskal dobro uočio pa ga je sve to upućivalo da se upusti u ispitivanja na jedan dugačiji, suptilniji i u krajnjem pogledu samosvojan i svome srcu i duhu primjereni način kojim će se proniknuti u svijet objektivne u subjektivne stvarnosti. Shvatio je da je čovjek usamljena jedinka, prepuštena samom sebi i svemogućem Bogu, koja je polazna, trošna i neponovljiva. U čovjekovoj egzistenciji, zbog samosvijesti svog položaja, sadržana je sudbinska tragičnost i neshvatljivost njegovog postojanja koju nikakva misao ne može obuhvatiti i osmisliti. Ipak je misao entitet koji čovjeka uzvisuje iznad svekolike (nežive, mehaničke) stvarnosti i daje mu oreol nadmoći i iznad svih ostalih beskonačnih stvari i njihovih kombinacija. U toj misaonoj suštini se, međutim, sadrži i sva čovjekova bijeda koja ga ograničava, sputava i svodi na biološki sudbinski sistem prolaznosti i ništavnosti.

Ono što, međutim, čovjeka odlikuje jeste da je svjestan svoga položaja, svoje ništavnosti, ali i osjećanja da u njemu postoji jedan dublji, duhovni, misaoni svijet koji mu omogućuje da uviđa suštinsku i nepremostivu razlika između sebe i svijeta, između objektivne beskonačnosti i sopstvene subjektivne ograničenosti. Iako je svjestan svog kosmičkog položaja, on je nemoćan da iz toga izađe i da ovaploti sve duhovne sposobnosti i mogućnosti. Uokviren u svoje ovozemaljske mogućnosti i granice, on teži da bude gospodar svijeta i prirode. Na tom putu mu pomaže logika, prirodne nauke i matematika, ali mu one ne mogu omogućiti da afirmiše i do kraja razvije specifične, ljudske, subjektive karakteristike i odlike. Upravo u tom pogledu i smislu mu pomaže logika srca, najsuštanstveniji dio njega samog kao misaonog subjekta smještenog u beskonačnom svijetu kosmičke hladnoće i nepristupačnosti. U tom i takvom okruženju čovjek boravi i nastoji da nađe odgovore na sva mnogobojna teška i zagonetna pitanja smisla postojanja svijeta i života.

Čovek je svjestan svoje bespomoćnosti, ništavnosti i ograničenosti, ali to ga ne sputava da teži najvećim usponima i rješavanju tajni. Njegovo tijelo je trošno, krhko i lako ranjivo, ali ga duh uznosi i plemeni. Čovjek je došao na ovaj svijet ne svojom voljom i željom, ali koji objektivnu realnost nastoji da odgonetne, da objasni neiscrpnu okolinu, čudnu i beskonačnu prostorno-vremensku stvarnost. Svijet je neprijateljski nastrojen prema čovjeku i njegovoj egzistenciji, ali čovjekova misao i njegovi duhovni napori omogućuju da se svijet postepeno tumači i prilagođava sve raznovrsnijim čovjekovim potrebama. Ipak, ona najdublja suština, ono što je esencijalno, ostaje tajna koju je Paskal nastojao da odgonetne i da je svede na jednu sveobuhvatnu duhovnu suštanstvenost koja je za njega predstavljala izuzetno važan i prihvatljiv način razmatranja. Naime, U pozadini svega postojećeg, kako objektivne tako i subjektivne prirode, postoji božanski um koji je Paskalu davao snagu i inspiraciju da istraje na svom mukotrpnom putu filozofskih i teoloških spekulacija.